Sofoklova Antigona jedno je od najpoznatijih djela grčke tragedije i često se izvodi i analizira u kontekstu klasičnog teatra i književnosti. Ova drama nastavlja izazivati diskusiju o moralnim dilemama i autoritetu vlasti, a lik Antigone ostaje ikoničan primjer borbe pojedinca za svoja uvjerenja. Glavne teme koje se istražuju u Antigoni uključuju sukob između ljudskih zakona i božjih zakona, moralnu i etičku odgovornost pojedinca, te autoritet vlasti i njezinu moć nad pojedincem. Antigona predstavlja lik koji se odupire tiraniji i zakonima koje smatra nepravednima te se drži svojih moralnih uvjerenja do kraja, čak i kad joj prijeti smrtna kazna.
Anouilh je mitsku tragediju pretvorio u modernu dramu, pa ju je morao reinterpretirati, spustiti na zemlju, morao je uništiti njezin izvorni oblik ili se barem pretvarati da ga uništava. Likovi u drami nose suvremenu odjeću, razgovaraju o automobilima i puše cigarete.
Anouilhova Antigona odbacuje bilo kakvu slučajnu determiniranost, ona čini ono što bi osoba u njezinoj situaciji trebala činiti, a što njen antagonist, Kreont, ne razumije. Antigona bira smrt, Kreont je nije osudio na život. Mlada djevojka napušta svijet jer ako se čovjeka može ubiti, a ne pokopati, ako se njegova smrt može koristiti u političke svrhe, onda život nema smisla.
Mala Antigona biva poražena od sustava – ona umire, ali je moralni pobjednik u borbi savjesti. Anouilhov cinizam Kreonta, vladara, leži u činjenici da je tiranin svjestan svojih postupaka protiv ljudskih zakona u ime održavanja vlasti pod svaku cijenu, kojoj sloboda pojedinca mora biti apsolutno podređena. Antigona kaže:
“Svi mi se gadite s tom svojom srećom! S tim vašim životom, koji treba voljeti po svaku cijenu. Kao psi što ližu sve što nađu. Ja hoću sve, i to odmah, da budem potpuna: ili ako ne, da odbijem! Ja hoću da budem danas sigurna u sve, i da to bude lijepo kao onda kad sam bila mala: ili smrt.”
Antigona je u svojoj afirmaciji života, jer Antigona voli život i jako želi živjeti, apsolutno vjerna svojoj odluci koju joj nalaže njezin nepopustljiv moralni stav. Antigona jasno razlikuje zlo od dobra, smrt od sreće pod svaku cijenu i zato je rekla “ne” nasilju. Dakle, Antigona mora umrijeti.
Anouilhova drama izražava određene teorije egzistencijalizma, čija je opća teza mogućnost izbora čovjeka „opterećenog stvarnošću”. Što znači biti „opterećen realnošću”? To znači – već zato što živim opterećen sam životom (nisam tražio da dođem na ovaj svijet) i stoga imam pravo odlučivati o svojoj slobodi ili ropstvu. Mogu reći “da” ili “ne” nasilju i nepravdi.
Moj protest protiv sudbine i moja snaga uvijek će biti na strani slobode.
Jasmin Novljaković
Premijerna izvedba: 15. ožujka 2024.
