Sezona 2025./2026.

HNK U MOSTARU: “STAKLENA MENAŽERIJA”

PRODUKCIJA: HNK u Mostaru
AUTOR: Tennessee Williams
REDATELJ: Ivan Planinić
staklena menazerija 1800 732x1024

PRODUKCIJA:

Dramaturg:
Dragan Komadina

Scenograf: Ozren Bakotoić

Kostimografkinja: Sandra Milavić

Autor glazbe: Nikša Marinović

Oblikovatelj svjetla: Alen Marin

Oblikovatelj zvuka: Luka Gamulin

Suradnica za govor: Vedrana Magjarević

Inspicijentica: Ivana Marić

Voditelj produkcije: Mario Bošnjak
Majstor svjetla: Toni Cvitković
Majstor tona: Andrijan Zovko
Rekviziter: Marko Mrdaković
Garderobijerka: Helena Jozić
Šminkerica: Danijela Knežević
Izrada scenografije: Mario Bošnjak
Voditelj pozornice: Leo Smoljan
Scenski radnici: Zorislav Galić i Branko Kuzmanović

IGRAJU:

Ivo Krešić – Tom Wingfield
Jelena Kordić Kuret – Amanda Wingfield
Ana Franjčević – Laura Wingfield
Ivan Skoko – Jim O’Connor

VRSTA PRODAJE

Pretplata, Slobodna prodaja

Opis

Novi kontekst za klasično djelo

Neizbježno je bilo pronaći novi pristup i suvremeni izvedbeni ekvivalent priči o nerealiziranosti u provinciji, koju nastanjuje konzervativni, tradicijski svijet morala i obiteljskih odnosa, kojemu se njegovi junaci suprotstavljaju maštom i samozavaravanjem, u kojoj caruje posesivna majka što uz pomoć sina pokušava svojoj kćeri s fizičkim deformitetom naći muža.
Kada je gotovo prije osamdeset godina praizvedena na Broadwayju „Staklena menažerija” postala je prvi veliki teatarski uspjeh Tennesseeja Williamsa. On je komad posvetio psihički bolesnoj sestri, a književno je začet u njegovoj kratkoj priči „Portret djevojke u staklu”. Danas je to klasik, čija je dramska snaga priču o majčinskoj ljubavi, želji za promjenom i strahom od iste smještenu u radničku klasu Amerike 30-ih godina prošlog stoljeća, transformirala u bezvremenski komad o nadi, razočarenju i patnji.

Građanska je to drama smještena u dom američke obitelji Wingfield, u čijem su središtu majka Amanda, kćer Laura, sin Tom (ujedno i pripovjedač) te gost Jim O’Connor.

Iako je još početkom 50-ih godina prevedena i praizvedena u Zagrebu, te potom i u drugim kazališnim sredinama bivše države, te se s pravom smatra jednim od općih mjesta svakog repertoara, „Staklena menažerija” zapravo nije imala pretjerano bogat scenski život na profesionalnim pozornicama u Bosni i Hercegovini. Ono što se sa sigurnošću može ustvrditi je da je ova mostarska postavka prva u 21. stoljeću.

Stoga je danas, uz sve tematske i idejne univerzalnosti originalnog teksta, posve logično očekivati i radovati se suvremenom čitanju u novom kontekstu s pripadajućim moralnim izazovima. Drugim riječima, neizbježno je bilo pronaći novi pristup i suvremeni izvedbeni ekvivalent priči o nerealiziranosti u provinciji, koju nastanjuje konzervativni, tradicijski svijet morala i obiteljskih odnosa, kojemu se njegovi junaci suprotstavljaju maštom i samozavaravanjem, u kojoj caruje posesivna majka što uz pomoć sina pokušava svojoj kćeri s fizičkim deformitetom naći muža.

Kako svu nekadašnju dramatičarsku inovativnost u tretmanu priče, scenskog prostora, te naglašeno osviještene upotrebe glazbe i tada revolucionarnih vizualnih panoa, na što je Williams itekako bio ponosan i što ga je učinilo jednim od najvećih američkih dramskih pisaca, donijeti u jednoj depatetizirajućoj scenskoj fakturi, kako sav taj melodramatski naboj američkog Juga oblikovati u duhu i ruhu kazališne današnjice a ne narušiti osnovnu fabularnu potku i sačuvati čvrsto uspostavljene i brižno izbrušene odnose između četvero likova?

Odgovori su sadržani u jednom originalnom konceptu što nas zapljuskuje izvedbenom svježinom, dojmljivom redateljskom refleskivnošću i promišljenošću, te preciznom i nadahnutom glumačkom igrom. Posredovati cijeli jedan mimetički sloj predstave akustičkom matricom, samo je jedan od najsugestivnijih dokaza takvog kazališnog zahvata. Ukratko, mostarska izvedba „Staklene menažerije” novim naraštajima uspijeva donijeti klasika u suvremenom redateljskom ključu s visoko discipliniranom i moćnim glumačkim arsenalom. Unatoč naslovu i jednom od središnjih simbola cijelog komada, staklenim figuricama, i činjenici kako otvara niz pitanja o važnosti vlastitog izbora i osjećaju krivnje zbog posljedica tih istih izbora na druge u ovoj redateljskoj postavci i glumačkoj izvedbi nema ništa krhko, niti lomljivo. Sve je iznimno čvrsto i jasno, kao moćni kazališni kontrapunkt svijetu koji se raspada pred ratnim izazovima.

Ostaje li nam stoga kao jedna potencijalna utjeha izgradnja svijeta mikrolaži, dobro zaštićenog i zatvorenog u krugove vlastitog mraka i smrada, obasjani svjetlošću svijeće? Ne nužno Laurine…

Dragan Komadina

NAJAVLJENA PRIKAZIVANJA
Trenutačno nema najave
PRIJAŠNJA PRIKAZIVANJA
Nema prijašnjih prikazivanja

Galerija

black
Pregled privatnosti

Ova web stranica koristi kolačiće tako da vam možemo pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Podaci o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije poput prepoznavanja kod povratka na našu web stranicu i pomaže našem timu da shvati koji su dijelovi web stranice vama najzanimljiviji i najkorisniji.