Energetska obnova zgrade
Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku

“Slušajte nas” povodom Svjetskog dana kazališta

PODIJELI S PRIJATELJIMA

U srijedu, 27. ožujka kazališta diljem svijeta obilježavaju Svjetski dan kazališta, a tim povodom će na pozornici HNK u Šibeniku stati mlađi polaznici Dramskog studija ‘Ivana Jelić’ – HNK Šibenik i izvesti predstavu “Slušajte nas”. Početak predstave je u 18 sati.
„Predstava je to polaznika i polaznica Dramskog studija „Ivana Jelić“ kojeg vodi glumica i casting direktorica Oriana Kunčić. Predstava je nastala iz rada na improvizacijama dramskog studija i polaznika, kao temeljna metoda pedagoškog glumačkog pristupa u radu sa polaznicima dramskog studija Ivana Jelić.
Teme koje su propitivale obiteljske, međugeneracijske i emocionalne odnose, zalazeći u svoju nutrinu i pokazujući umjetničku beskompromisnost u, prvo, suočavanju sa vlastitim, i problemima ljudi iz najbližeg okruženja, a zatim i sa scenskim izražavanjem uvjerljivih emocija.
Proizašle su iz mog dubokog promišljanja, kako o samom teatru, njegovoj svrsi, utjecaju, moći ,da to tako kažem, tako i o problemu koji mi se učinio kao bezdan koji se otvorio .
Mentalno zdravlje mladih nakon pandemije, za koji sam smatrala da kao društvo nismo dovoljno napravili.
Mozaična dramaturška struktura omogućava zadržavanje autentičnosti i cjelovitosti svake od improvizacija, ali i tvori cjelinu: predstavu koja iz perspektive teenagera i adolescenata progovara o tome što je, zapravo, disfunkcionalna obitelj, kakvi sve oblici disfunkcionalnosti postoje i kako utječu na krhku psihu mladih i njihov doživljaj svijeta koji ih čeka – svijeta odraslih.
I tako se otvorio prostor u kojem su oni mogli reći sve sto ih tišti, plakati, smijati se, plesati, urlati…
Na nama je da ih „slušamo“. Nije li u tome istinska i neprocjenjiva svrha teatra?“
Oriana Kunčić, redateljica i voditeljica DS „Ivana Jelić“

Ulaz je slobodan, a besplatne ulaznice preuzimaju se na blagajni kazališta od utorka, 26.3. od 10 do 13 sati i 1 sat prije početka predstave.

 

SVJETSKI DAN KAZALIŠTA
Od 1962. godine, na dan 27. ožujka, International Theatre Institute – ITI organizira obilježavanje Svjetskog dana kazališta. Taj je datum odabran na 9. svjetskom kongresu ITI-ja, održanom 1961., a povezan je s otvorenjem prve kazališne sezone u Teatru nacija u Parizu.
Popis autora poruka za Svjetski dan kazališta jedan je od najimpresivnijih popisa poznatih imena iz svijeta kazališta. Dovoljno ih je spomenuti tek nekoliko: Jean Cocteau, Arthur Miller, Peter Brook, Eugene Ionesco, Laurence Olivier, Richard Burton, Ellen Stewart, Edward Albee, Vaclav Havel i dr.
Svjetski dan kazališta kazališnim je ljudima prilika da podsjete javnost na snagu izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva koja proizlazi iz kolektivnog kreativnog čina. Ujedno je to i prilika za podsjećanje na kazališne doprinose u produbljivanju razumijevanja i mira u svijetu. Na taj dan u kazalištima se prije predstava čitaju poruke.
Autor ovogodišnje svjetske poruke je Jon Fosse, norveški pisac i dramatičar, dok je hrvatsku poruku napisao naš cijenjeni redatelj, Branko Ivanda.
Hrvatski centar ITI prevodi i distribuira međunarodnu poruku, a pisanje hrvatske poruke organizira Hrvatsko društvo dramskih umjetnika (HDDU).

 

MEĐUNARODNA PORUKA
Jon Fosse, norveški pisac i dramatičar

Umjetnost je mir

Svaka je osoba jedinstvena, a opet i nalik svakoj drugoj osobi. Naš pojavni, vanjski izgled razlikuje se od drugih, naravno, to je sve lijepo, no ipak postoji nešto u svakome od nas što pripada samo toj osobi – kakva je samo ona. Mogli bismo to nazvati njezinim duhom, ili njezinom dušom. Ili možemo odlučiti da to uopće ne etiketiramo riječima, da jednostavno pustimo.
No unatoč tome što smo različiti jedni od drugih, ipak smo i slični. Ljudi iz svih krajeva svijeta u osnovi su slični, bez obzira kojim jezikom govore, koje su boje kože, koje su boje kose.
Ovo je svojevrsni paradoks: potpuno smo slični i krajnje različiti u isti čas. Možda je osoba svojstveno paradoksalna u premošćivanju tijela i duše – obuhvaćamo i najsvjetovniju, opipljivu egzistenciju i nešto što nadilazi te materijalne, ovozemaljske granice.
Umjetnost, dobra umjetnost, na svoj prekrasan način uspijeva spojiti krajnje jedinstveno i univerzalno. Omogućuje nam da ono što je različito – mogli bismo reći, što nam je strano – doživimo kao univerzalno. Čineći to, umjetnost probija granice jezika, zemljopisnih predjela, zemalja. Okuplja ne samo svačije pojedinačne osobine, nego i, u drugom smislu, pojedinačne osobine svake skupine ljudi, primjerice svake nacije.
Umjetnost to čini ne tako što će izravnati razlike i svakoga učiniti istim, već upravo suprotno, pokazujući nam što je drugačije od nas, što je nepoznato ili strano. Sva dobra umjetnost sadrži upravo to: nešto strano, nešto što ne možemo posve shvatiti, a ipak shvaćamo, na neki način. Sadrži tajnu, da tako kažemo. Nešto što nas fascinira i stoga gura preko granica, te ujedno stvara transcendenciju koju svaka umjetnost mora sadržavati te nas ujedno prema njoj voditi.
Ne poznajem boljeg načina da se pomire suprotnosti. Upravo to je obrnut pristup od nasilnih sukoba koje i prečesto viđamo u svijetu, koji uživaju u destruktivnom iskušenju da unište bilo što strano, bilo što jedinstveno i različito, često uz pomoć najneljudskijih izuma koje nam je tehnologija omogućila. U svijetu postoji terorizam. Postoje ratovi. Jer ljudi imaju i životinjsku stranu, gonjeni instinktom da dožive drugog, stranog, kao prijetnju vlastitom postojanju, umjesto kao čudesnu tajnu.
Tako jedinstvenost – razlike koje svi vidimo – nestaje, ostavljajući za sobom kolektivnu istost, gdje se bilo što različito smatra prijetnjom koju treba iskorijeniti. Ono što se izvana doživljava kao razlika, primjerice religija ili politička ideologija, postaje nešto što treba poraziti i uništiti.
Rat je bitka protiv onoga što leži duboko u svima nama: nečeg jedinstvenog. A ujedno je i bitka protiv umjetnosti, protiv onoga što leži duboko u svakoj umjetnosti.
Govorim ovdje o umjetnosti općenito, ne o kazalištu ili drami konkretno, no to je zato što se, kao što rekoh, sva dobra umjetnost, u dubini, vrti oko iste stvari: toga da uzmemo krajnje jedinstveno, krajnje specifično, i pretvorimo to u univerzalno. Spojimo pojedinačno s univerzalnim kroz umjetnički izričaj: ne otklanjajući njegovu specifičnost, već naglašavajući tu specifičnost, dopuštajući onome što je strano i nepoznato da jasno zasja.
Rat i umjetnost su suprotnosti, baš kao rat i mir – upravo je tako jednostavno. Umjetnost je mir.

 

HRVATSKA PORUKA
Branko Ivanda, redatelj

Jesam li ja uljez ili gost? Kako je mene dopala čast da s malo riječi objasnim promjenu vlastitog neupitnog zanosa? Pola stoljeća vagao sam između filma i kazališta, čak planirao pretvarati kazališta u kinematografe, da bih na kraju otkrio očaravajuću tajnu koja je sadržana u jedinstvenom procesu nastajanja kazališne predstave. Kazalište pruža utočište jedinoj umjetnosti bez posrednika. Nema slikarskog platna, nema glazbenog instrumenta, nema kamere, nema cigle i betona. Samo ljudsko tijelo, glas i osobnost glumca. Mi ostali smo asistenti, psihijatri, pisci, povremeno učitelji i, ne tako rijetko, đaci njegove kreativnosti. A u toj pripremnoj fazi jedne predstave, razvija se embrio zajedničkog stvaralaštva, put prema tragičnom ili komičnom zanosu i ljepoti. Iz ljepote nastaje ljubav, a iz ljubavi strast prema kazališnoj umjetnosti koja nas obuzima zauvijek.
Gotovo pola stoljeće star i zaboravljen u prekomorskom političkom egzilu, veliki europski pisac Sándor Márai, prije nego što će uperiti pištolj u svoje srce, pita se: Koja je prava svrha naših života? Što ti misliš? To je teško pitanje. Vjeruješ li, kao što ja vjerujem, da ono što našemu životu daje smisao jest strast koja u nama gori zauvijek? I ako iskusimo takvu strast, možda nećemo živjeti uzalud?
Te zime, zagrebačkim potresom zatečeni krhkošću i efemernošću ljudske egzistencije, izolirani Coronom, sjedili smo iz večeri u večer, dva mjeseca, u prizemlju napuštene, opasno popucale zgrade Zagreb filma i pripremali kazališnu predstavu. Producentica, redatelj, najprije dvojica pa troje i na kraju četvoro glumaca. Za mnoge je premijera kruna kazališne predstave. Možda su u pravu.

Ali danas vjerujem da je period priprema za stolom ključ kazališnog čina. U svakom slučaju, to lutanje kroz labirint teksta na razmeđu osobnog i glumstvenog vrhunac je predpremijernog kazališnog užitka.
Dani i sati provedeni u analizi teksta, razgovori o odnosu dramskog i komičnog, u prilagodbi karaktera dramskog lika s osobnošću glumca, o psihološkom, ponekad psihijatrijskom profilu privatne osobe, o piščevoj biografiji i krugu u kojem se kretao. Povremena razmimoilaženja u tumačenju dijaloških fragmenata, ali koja uvijek dovode do finalnog sklada; ili prividno apsurdnih detalja, recimo o pokretu ruke koja treba oguliti naranču. Pa o politici, o jelu, bolesti, svakodnevnim radostima, o ljepoti. I još mnogo toga što podrazumijeva život obitelji. Pa i privremeni život jedne kazališne obitelji.
Prošlih godina brojni časni prethodnici nastojali su definicijom riješiti tajnu kazališne umjetnosti, jer nema umjetničkog djela bez tajne. Mahom su se posvetili kazališnom prostoru ili izdvojenosti scenskog prostora, vjeri u kazalište, igri (glumac), hrabrosti i istini, uglavnom pitanju što je kazalište? I svi su bili u pravu, ali definicija je ostala tajnom. Zašto? Zato, jer temelj kazališne umjetnosti nije statičan. On je kretivni proces koji prethodi finalnom djelu. On je plod kompleksnog odnosa grupe ostrašćenih ljudi. A strast je više od ljubavi. Strast je zalog bezuvjetne posvećenosti. Ponekad pritajena, skrivena, strast je pogon svake kazališne kreativnosti.

 

 

 

Nedavne objave

Prati novosti i na društvenim mrežama

HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE U ŠIBENIKU

raspored izvedbi

Nera plakat za web
30.07.2024.
Dvorište Barokne kuće, Nin
ARSENOV FERAL plakat B2
09.08.2024.
Dvorac Vitturi - Kaštel Lukšić
SUMICA plakat convert
08.08.2024.
  • Okrug- Čiovo
    Autor: Sergej Mioč
    Redatelj: Sergej Mioč
    SUMICA plakat convert
    11.08.2024.
  • Klis
    Autor: Sergej Mioč
    Redatelj: Sergej Mioč