Opera u hlačama
G. Donizetti: Anna Bolena; Deh! Non voler constringere
G. Donizetti: Lucrezia Borgia; Nella fatal di Rimini
G. Donizetti: Maria di Rohan; Son leggero, è ver, d’amore
G. Donizetti: Anna Bolena; E sgombro e il loco, Ah! Parea che per incanto
G. Donizetti: Linda di Chamounix: Cari luoghi ov’io passai
W. A. Mozart: Le nozze di Figaro: Voi che sapete, inst.
G. Rossini: Semiramide: In sì barbara sciagura
G. Rossini: La donna di Lago: Mura felici…Elena!…. Oh tu, che chiamo!
J. Offenbach: Les Contes d’ Hoffman; Vois sous l’archet frémissant
C. Gounod: Romeo et Juliette: Que fais – tu, blanche tourturelle
W. A. Mozart: Le nozze di Figaro; Non so più cosa son, cosa faccio
Uloge „en travesti“ predstavljaju neizostavan dio repertoara svakog mezzosoprana i kontraalta. Pojavljuju se u operama već od nastanka opere, no za pjevačice su dobile posebnu važnost na početku 19. stoljeća.
Osim zahtjeva za vokalnu tehniku pjevača, imaju i posebne zahtjeve za glumačke i interpretativne sposobnosti.
Terminologija „en travesti“ predstavlja bilo koju ulogu koju pjeva osoba suprotnog spola.
U 18. stoljeću se vrlo često događalo da su se kastrati i žene međusobno zamjenjivali u ulogama prema potrebama pojedine predstave. U baroku nije bilo bitno ima li interpret isti spol kao uloga koju pjeva nego je bilo bitno da glas ima potrebnu karakteristiku uloge.
Polako su se počele pojavljivati i opere gdje je glavna uloga bila napisana za ženu u ulozi „en travesti“. G. F. Händel napisao je operu Giulio Cesare (1724.), u kojoj je uloga Sesta bila napisana za Margeritu Durastanti.
Sa nestankom kastrata nikako nije nestala želja za slušanjem njihovih glasova. Do polovice 19. stoljeća je publika prema tadašnjem glazbenom ukusu očekivala u glavnim ulogama određenu boju glasa. Tako se dogodilo da su žene koje su predstavljale najsličniju
zamjenu kastrata počele dobivati glavne muške uloge.
Sa junačkim ulogama koje su pjevale žene se susrećemo u velikom broju Rossinijevih opera. Na primjer: Tancredi (1813.), Žena s jezera (1819.), Semiramide (1823.), ili Grof Ory (1828.).
Kontraalt smatran je glasovnim hermafroditom u kojem se spajao muški i ženski element. Sama riječ „hermafrodit“ dolazi iz antičkog mita o Hermafroditu, sinu bogova Afrodite i Hermesa i njegove ljubavi sa nimfom Salmacis koja ga je toliko jako
zavoljela da je poželjela ujediniti njihova tijela. Zamolila je za to bogove i njena želja je bila uslišena. Tako je i glas kontraalta doživljavan kao dvospolni spajajući u sebi muški element u obliku „voce di petto“ i ženski element u obliku „voce di testa“.
Ukus publike se počeo mijenjati tek sredinom 19-og stoljeća pojavom prvih romantičnih tenora koji su preuzimali glavne muške uloge i bolje su odgovarali novim idealima realnosti nastalima nastupom romantizma. Romantizam je uzrokovao značajne promjene u opernoj tradiciji.
Skladatelji i pjesnici su se udaljili od povijesnih tema i počeli su tražiti inspiraciju u romantičnim djelima iz literarnog područja (V. Hugo, A. Dumas, W. Scott) te su vrlo često smještali radnju u srednji vijek. Od „opere serie“ se romantična opera znatno razlikovala u potrebi za realnošću. Interpret uloge je trebao biti sličan osobi iz realnog svijeta, imati odgovarajući glas, starost i fizički izgled.
Talijanska romantična opera je također bila obilježena tragičnim krajem i time što se usredotočila, u tadašnjem cenzuriranom društvu, na jedinu moguću temu – ljubav, i to nesretnu. Tada su postali popularni tenori i zamijenili su u ulogama junaka – kontraalte.
