Kod Tomaša istinska drama proizlazi iz toga što pjesnik Šantić brka život, poeziju i politiku, što preispituje današnji imperativ uspjeha. Pitajući se kroz lik Šantića o svom mjestu u budućnosti, on postavlja pitanje o svom položaju u svom gradu danas, i o mjestu koje u njemu ima poezija, odnosno, umjetnost.
„Noć s Aleksom“ prava je biografska drama. Prikazuje lik Alekse Šantića, točnije, njegove posljednje dane. Stvarajući lik pjesnika, pedesetšestogodišnjaka koji boluje od tuberkuloze, a prema glasinama i od sifilisa, Marko Tomaš obilato se koristi flashbackovima. Otvarajući brane sjećanjima, stari pjesnik susreće vlastiti alter-ego u liku Alekse K.
Drama daje mnoštvo biografskih podataka o velikom mostarskom pjesniku. U njoj možemo prepoznati priču o raspadu obitelji Šantić. Posljednji fantazmagorični prizor između Alekse i majke Mare, upućuje na „poznato“ majčino prokletstvo. Majka pjesniku nije dopustila ženidbu za djevojku katoličke vjeroispovijesti. To se dodatno potencira u sceni gdje Šantić u snu susreće prijatelja, mrtvog pjesnika Osmana Đikića, koji je izbjegao takvu sudbinu, i sretno se oženio nevjestom „iz drugog plemena“ što je opjevao u poznatoj pjesmi „Đaurko mila“ koja je postala kultna sevdalinka, i u tu je svrhu integrirana u dramu.
Posljednje dane Šantić provodi u kući Ćorovića kod sestre Radojke – Perse koju Tomaš pretvara u moćan zaštitnički lik koji karizmatičnim monologom, bliskom tonu tragedije, opisuje prokletstva i začarani krug u kojemu se kreću pojedinci nesretno ovisni o etničkoj zajednici. Šantićev san pohodi mlađi, također mrtvi pjesnik, njegov brat Jakov. Jakov se pojavljuje recitirajući svoju poznatu pjesmu „Na mjesečini“ koja se originalnošću i modernističkim pristupom čini svjetskija i suvremenija od Aleksine poezije. Njihov zet Svetozar Ćorović, također mrtvi pjesnik, obilazi Šantića da ga podsjeti na zanos s kojim su nekad mladi jurišnici zamišljali budućnost koja će se dogoditi raspadom Austro-Ugarske monarhije, i na gorko otriježnjenje koje je nastalo nakon stvaranja nove države. U sličnoj se funkciji pojavljuje pjesnik i diplomat Jovan Dučić koji je svoju ulogu u buđenju nacionalne svijesti kroz poeziju, obilato naplatio kod novog kralja, za razliku od Alekse Šantića koji ostaje živjeti u svom Mostaru, osiromašen i poluodbačen. Crnjanski je jedini koji starome pjesniku odaje priznanje za životno djelo iako je i sam skeptičan prema njegovoj kvaliteti. Krleža, kao glasnik novog vremena, avangardist i internacionalist, u svom je dijalogu sa Šantićem, zgrožen provincijskim malograđanskim mentalitetom. Opisujući spomen sobu Kranjčevićevu, on se neizravno ruga Šantićevoj uramljenoj slici kralja Karađorđevića.
Povijest kazališta puna je primjera dramskih djela koja su pokušavala prikazati život slavnog lika, od „Cromwella“ Victora Hugoa, do Bulgakovljeva „Molièrea“ i „Zaljubljenog Shakespearea“ Toma Stopparda. Svim tim djelima zajedničko je da je povijesni lik prikazan kao mjesto križanja individualnog i kolektivnog. Važan pojedinac bori se s nekim aktualnim trenutkom u povijesti. Taj trenutak u kojem se odvija radnja više zapravo fascinira dramatičara nego samog protagonista. Ovdje postoji proces stvaranja koji mnogo više rezultira „likom“ nego pojedincem. Lik je obdarenim pravim povijesnim imenom, a njegov odabir odgovara zahtjevima konteksta u kojem je dramatičar napisao djelo. Kod Tomaša istinska drama proizlazi iz toga što pjesnik Šantić brka život, poeziju i politiku, što preispituje današnji imperativ uspjeha. Pitajući se kroz lik Šantića o svom mjestu u budućnosti, on postavlja pitanje o svom položaju u svom gradu danas, i o mjestu koje u njemu ima poezija, odnosno, umjetnost. Ovdje smo manje pred biografskim kazalištem nego stojimo pred promišljanjem uloge umjetnika i ambivalentnim identitetom nacionalnog pjesnika.
Dramatičari nisu akademici. Oni se ne bave arhivima nego čitaju djela sredstvima koja su vrlo osobna. Dramatičar čita povjesničare i biografe. Ako se radi o figuri pjesnika, on iz njegovih radova i dnevnika njegovih suvremenika stvara dramske likove i dijaloge. Za dokazivanje svojih teza o današnjem Mostaru, Tomaš se sjajno koristi dijelovima zapisa Miloša Crnjanskog, Miroslava Krleže i Avde Hume. Ali iznad svega, Tomaš se bavi tehnikom kolažiranja i montaže da bi iskazao suštinu aktualnog trenutka. Kronologija ili referentni prostori, iz očitih razloga povezanih s kazališnim ograničenjima, tako se, paradoksalno, kod Tomaša pretvaraju u izvore slobode.
Kazalište omogućuje susret „na istoj razini“ fiktivnih bića, stvarnih bića, mrtvih. Omogućuje čak i uprizoriti isti lik u dvije različite dobi „istovremeno“. U toj golemoj slobodi prikazivanja koju pozornica dopušta krije se čar ove biografske drame o Aleksi Šantiću.
Robert Waltl
