SLOVO O DJELU
Između ostaloga, i dramski pisac, Hrvoje Barbir Barba, čije je djelo Telmah … na kazališnom natječaju, nagrađeno nagradom «Marin Držić», do danas na kazališnoj sceni nije vidio uprizoreno ni jedno od svoja tri dramska djela. Taj (po svemu hrvatski) paradoks večeras prekida Šibensko kazalište (čija je praksa i inače postavljanje hrvatskih praizvedbi), praizvedbom djela ISPIT.
Sam Autor djelo je nazvao komedijom u dva čina i time nas obvezao razvezati sam pojam komedije. Komedija kao takva (u Aristofanovom i Plautovom smislu) danas ne postoji. A ne postoji ni komedija u Shakespearovom ili Molièreovom smislu, ne postoji čista komedija kao forma, a Autor, opet s pravom, svoje djelo naziva komedijom…
Odbijajući svaku pomisao paradiranja erudicijom (svaka je upitna) i dociranje (ovdje mu nije mjesto), redatelj, iz propedeutičkih razloga, prvenstveno misleći na mlađe gledateljstvo, koristi prigodu ukratko artikulirati pojam komedije i odrediti mjesto ovog šibenskog uprizorenja, a ne samoga djela, unutar tog vrlo širokog pojma.
Uz grčku tragediju, komedija je najstariji oblik europske drame. Za vrijeme grčih dramskih natjecanja (u ožujku: Velike dionizijske svetkovine, a u siječnju tzv. lenaje) komedije su mogle sudjelovati samo na ovim siječanjskim. Ali na prijelomu V. i IV. st. pr. Krista (u Aristofanovo vrijeme!) sudjeluju ravnopravno na oba natjecanja.
Komedija je naziv izveden iz grčke imenice komos koja je označavala atičku obrednu procesiju vezanu uz Dionizijev kult; kult ljubavi i vina. U početku je bila, uvjetno rečeno, vrsta pomalo raskalašene maskerade, za vrijeme koje se pilo, pjevalo i razmjenjivalo zlobne primjedbe i dosjetke o aktualnim temama. Nasuprot tragediji, komedija, usprkos najrazličitijim peripetijama kojima su izloženi junaci i preprekama koje ne slute na dobro, uvijek završava sretno, a sve se vraća na svoje pravo mjesto «čineći ljude pametnijima». Dok je tragedija stroga u svojoj uzvišenoj i čistoj konstrukciji, komedija je smješarija raznih vrsta materijala, i sve do 18.st. bila je spoj scena i scenica koje je povezivala jedva jedna vezivna nit, koju bismo, opet uvjetno, mogli nazvati potkom ili poveznicom. Najčešće je bila motivirana nasmijavanjem publike. Bit komedije je smijeh koji opušta, a temeljen je na pretpostavci kako ništa ne može razveseliti ljude kao tuđa nesreća. Junaci komedije izvrgnuti su smijehu i poruzi poradi svoje urođene gluposti, opake naravi, pretjerane umišljenosti, sebeljublja, škrtosti, taštine…, stoga su kažnjeni, a pobjeđuju najčešće prepredenjaci ili pak, katkada i, čestiti ljudi.
Rodonačelnik komedije je Aristofan (Oblaci, Žabe, Ptice…). Ne samo što je otprve stvorio remek – djela, nego je utemeljio i važnu vrstu komedije – političke, koja ismijava ondašnje odnose u atenskoj državi. Od tih vremena do danas komedija se razmahala stvorivši niz različitih oblika i podvrsta: bufonerija, atelana, burleska, travestija, groteska, commedia dell’arte, farsa, komedija naravi, društvena komedija, salonska komedija, herojska komedija, kostimirana komedija («mača i plađta»), komedija zabune, vodvilj, tragikomedija, komedija apsurda…
U našem slučaju redatelj je, prihvativši Autorovu odrednicu komedija, komediju uzeo kao apscisu. Ispod apscise su: elementi burleske, groteske i vodvilja, a iznad naglašeni elementi farse. U takvim koordinatama kretat će se igra glumaca. Velika zadaća za dvije mlade debitantice i jednog ostarjelog kazališnog crva! Respektirajući Autora i publiku pokušat će ipak «sve staviti na komediju»!
Premijera: 16. prosinca 2004.
Broj izvedaba: 5
