Nera Gojanović, mezzosopran
Gordana Pavi, klavir
Il brillo di Rossini
- Rossini: La gazza ladra; Ora mi par che il core…..A questo seno
G.Rossini: Tancredi; O patria! Tu che accendi….Di tanti palpiti
- Rossini: L’Album pour les enfants dégourdis
1.La Pesarese
- Rossini : La regata veneziana
Anzoleta avanti la regata
Anzoleta co passa la regata
Anzoleta dopo la regata
- Rossini: L’Album pour les enfants dégourdis
2.Una caresse á ma femme
G.Rossini: Othello; Assisa a piè d’ un salice
- Rossini: Semiramide: In sì barbara sciagura
- Rossini: L’Album pour les enfants dégourdis
- Un petit train de plaisir
– Comique Imitatif-
- Rossini: Il barbiere di Seviglia; Il vechiotto cerca moglie
- Rossini: Italiana in Algiera; Cruda sorte
Gioachino Rossini ( 29. veljače 1792., Pesaro – 13. studenog 1868., Passy ) bio je talijanski skladatelj zapažen po svojim operama, posebno komičnim, od kojih su Seviljski brijač (1816.), Pepeljuga (1817.) i Semiramida (1823.) među najpoznatijima.
Gioachino Rossini bio je sin Giuseppea Rossinija, osiromašenog trubača koji je svirao u raznim sastavima i orkestrima, i Anne Guidarini, pjevačice sporednih uloga. Tako je Rossini cijelo djetinjstvo proveo u kazalištu. Iako lijeni student, mladom Rossiniju bilo je lako naučiti pjevati i svirati. U dobi od 14 godina upisao je Filharmonijsku školu u Bologni i skladao svoju prvu operu seria – Demetrio e Polibio. S 15 je naučio svirati violinu, rog i čembalo i često je pjevao u javnosti, čak i u kazalištu, kako bi zaradio nešto novca.
Kad mu je pukao glas i nije mogao nastaviti pjevati, Rossini je postao korepetitor, a potom i dirigent. Već tada je spoznao važnost njemačke skladateljske škole, uočavajući nove elemente kojima su glazbu obogatili Joseph Haydn i Wolfgang Amadeus Mozart..
Njegova prva opera buffa, La cambiale di matrimonio (1810., Ženidbeni list), izvedena je u Veneciji i imala je izvjestan uspjeh, iako je njegova neobična orkestracija izazvala ogorčenje kod pjevača.
Godine 1913. napisao je za teatar La Fenice svoju prvu ozbiljnu operu, Tancredi u kojoj je pokušao reformirati operu seriu i skladao je autentičnu dramsku partituru. Ovo je djelo, živahno i melodično, odmah postiglo uspjeh. Tancredijeva poznata arija, “Di tanti palpiti”, zviždala se cijelim gradom. Uslijedio je uspjeh Talijanke u Alžiru, a nakon nje napisao je
Il Turco in Italia (1814; Turčin u Italiji) za Milano. Rossinijeva slava ubrzo se proširila Napuljem, gdje je vladajući impresario bio Domenico Barbaia, ambiciozni bivši konobar u kavani koji je kockajući i vodeći igračnicu stekao bogatstvo i sada upravljao dvama velikim napuljskim kazalištima. Barbaia je shvatio rastuću Rossinijevu slavu i otišao u Bolognu ponuditi mu ugovor. Impresioniran uvjetima ovog ugovora – osiguranje, dvije opere godišnje – kao i Barbaijom, milijunašem, a ne uobičajenim četvrtorazrednim impresariom na rubu bankrota, Rossini nije oklijevao prihvatiti. Kako bi itko mogao odbiti primamljivog impresarija čija je miljenica bila nitko drugi do impozantna diva Isabella Colbran?
Prva Rossinijeva opera koju je napisao za Colbran , Elisabetta, regina d’Inghilterra (1815; Elizabeta, engleska kraljica), doživjela je trijumfalan uspjeh. Rossini se jako divio Colbran i ubrzo se zaljubio u nju.
Uslijedila je La cenerentola (1817; Pepeljuga). Između ove dvije komedije pojavio se Otello (1816; Othello), po drami Williama Shakespearea. La gazza ladra (1817; Kradljiva svraka) poluozbiljno djelo, doživjelo je trijumf u Milanu.
La donna del lago (temeljena na tekstu Sir Waltera Scotta “The Lady of the Lake”) doživjela je neuspjeh na premijeri 1819., ali je ubrzo postala popularna. Nakon nekoliko više-manje uspješnih djela, odlazi iz Napulja u Beč, zajedno s Colbran (kojom se tek bio oženio), nestrpljiv da upozna Ludwiga van Beethovena. Razočaran ekonomskim stanjem skladatelja Fidelija, vraća se u Veneciju, gdje svoju talijansku karijeru pokušava okruniti Semiramidom (1823.). Staromodni Mlečani, međutim, nisu razumjeli zadivljujući rad, njegov najduži i najambiciozniji, te je odlučio napustiti Italiju.
Bogat, oženjen, nestabilan i po prirodi, Rossini je želio putovati. U Pariz je stigao u studenom 1823. i bio oduševljeno dočekan u glavnom gradu Francuske.
Nakon što su neka njegova djela bila postavljena, skladao je Il viaggio a Reims (“Putovanje u Reims”), kantatu improviziranu za krunidbu Karla X.
Rossinijeva posljednja opera, Guillaume Tell (William Tell), bavi se plemenitim temama nacionalizma i slobode, a njegova je glazba dostojna uzvišene teme. Pariška publika mu je priredila ovacije, a on je u jednom djelu na najelegantniji način odgovorio svim kritičarima. Tada je odlučio, u 37. godini, da više neće pisati za kazalište.
Razlozi njegove glazbene šutnje ostaju samo nagađanja. Neki navode njegovu legendarnu lijenost kao uzrok, dok drugi ukazuju na pariško neprijateljstvo prema njegovu radu i Rossinijevu mrzovolju koja je proizašla iz toga. Drugi uzrok mogla je biti njegova ljubomora zbog pariškog uspjeha opernog skladatelja Giacoma Meyerbeera.
Colbran je umrla 1845., a 1847. Rossini je oženio Olympe Pélissier. Tijekom umirovljenja napisao je, vraćajući se svojoj prvoj ljubavi, neka vjerska djela: Stabat Mater (1832.) i Petite messe solennelle (1864.). Napisao je i nekoliko pjesama i skladbi za klavir, ali nikada nije pristao na njihovo objavljivanje.
Nakon razdoblja u Italiji, vratio se u Pariz 1855., da ga više nikada ne napusti. Budući da su mu roditelji umrli, njegova nova žena manje zahtjevna od prethodne, a on sam bogataš čija je mirovina bila osigurana, Rossini je dao mjesto slatkoći života i bio mudar čovjek koji je sebi dopustio da zablista u društvu s nekoliko pametnih izraza i dosjetki.
U svom pariškom domu i kasnije u svojoj vili u Passyju, Rossini je priređivao vrhunske gurmanske večere na kojima su sudjelovali mnogi velikani glazbenog i književnog svijeta sredine 19. stoljeća. Godine 1860. posjetio ga je glasoviti njemački skladatelj Richard Wagner, a njihov fascinantan razgovor Wagner je zabilježio u svom eseju “Eine Erinnerung an Rossini” (“Sjećanje na Rossinija”).