Tako je i njegov mirakl Glorija puno više od onoga što nam se čini. Bogata unutrašnja struktura teksta, jasno profilirani likovi uz pečat ironije i poruge onih koji su se prestali čuditi životu i previše od njega očekivati, poput Don Zane, nasuprot onima koji još tragaju za idealima poput Don Jere i Glorije, samo su neke značajke Marinkovićeva dramskog djela koji priču o bezuspješnom pokušaju mladog svećenika da privuče vjernike i crkvene vlasti u jedno malo mjesto izgubljeno u Dalmaciji razvija na takav način da to djelo prerasta u opći obračun s demonima oko nas i u nama samima, tjerajući nas da razmišljamo koliko se daleko može otići u „maškaranju“ vanjskom, ali i onom unutrašnjem, kada lažemo sami sebi.
Kada je 29. prosinca 1955. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu praizvedena drama – mirakl Glorija, Ranka Marinkovića, u režiji Bojana Stupice, izazvala je pravu senzaciju, izdignuvši se iznad cjelokupnog tadašnjeg hrvatskoga dramskog stvaralaštva. I ne samo to, svojom tematikom koja problematizira sukob pojedinca s krutim normama crkve i društva uzburkala je sve društvene slojeve, a polemike oko Glorije ne prestaju već desetljećima. Pedesete i šezdesete godine 20. stoljeća su najplodniji period Marinkovićeva stvaralaštva u kojem će napisati svoja najbolja djela, da spomenemo samo roman Kiklop, kojim će se dokazati kao jedan od najboljih suvremenih prozaista, uz bok velikanima poput Miroslava Krleže. Ranko Marinković je rođen na otoku Visu, 22. veljače 1913. godine, kojeg napušta nakon pučke škole, da bi pohađao gimnaziju u Splitu i Zagrebu, gdje završava Filozofski fakultet. Od godine 1931. bavi se književnim radom: pisao je stihove, feljtone, novele, književno-kritičarske članke, kazališne kritike, a kao dramski autor debitira 1939. godine s tekstom Albatros, u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Tijekom Drugog svjetskog rata uhićen je kao antifašista i interniran u logor Ferramonte u Kalabriji. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine odlazi u sinajski zbjeg El Shatt. Od oslobođenja zemlje 1945. godine radi u Nakladnom zavodu Hrvatske, no ubrzo postaje direktor Drame HNK u Zagrebu; od 1951. godine pa sve do mirovine predaje dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Zbirka novela Ruke, izdana 1953. godine vrhunac je novelističkog umijeća pripovijedanja, ne samo zbog tematike, nego i zbog vrhunskog jezičnog stila koji će ostati jedna od glavnih karakteristika pisanja Ranka Marinkovića. U šezdesetim godinama dovršava svoj najbolji roman Kiklop, obilježivši hrvatsku suvremenu poslijeratnu prozu kao jedini veliki roman toga doba. Uz dramske tekstove, osamdesetih godina prošlog stoljeća dovršava anti-roman Zajednička kupka, da bi 1993. godine objavio svoj posljednji roman-fugu Never more. Svi njegovi romani su uspješno dramatizirani u hrvatskim kazalištima, uvijek izazivajući veliku pozornost i publike i kritike. Jer, teatar je za Marinkovića oduvijek bio poseban fenomen. Prema vlastitim riječima teatar je njegova stara opsesija: „Još sam kao dijete volio gledati prikazivanje. Kad su bile karnevalske povorke, volio sam gledati maškare, kreveljenje, to transformiranje stvarnosti u nešto drugo. Maskiranje života. Za mene je to bio prvi pojam o teatru: da ne bude ono što jest.“
Tako je i njegov mirakl Glorija puno više od onoga što nam se čini. Bogata unutrašnja struktura teksta, jasno profilirani likovi uz pečat ironije i poruge onih koji su se prestali čuditi životu i previše od njega očekivati, poput Don Zane, nasuprot onima koji još tragaju za idealima poput Don Jere i Glorije, samo su neke značajke Marinkovićeva dramskog djela koji priču o bezuspješnom pokušaju mladog svećenika da privuče vjernike i crkvene vlasti u jedno malo mjesto izgubljeno u Dalmaciji razvija na takav način da to djelo prerasta u opći obračun s demonima oko nas i u nama samima, tjerajući nas da razmišljamo koliko se daleko može otići u „maškaranju“ vanjskom, ali i onom unutrašnjem, kada lažemo sami sebi. Tragična sudbina Glorije preklapa se s osobnom tragedijom mladog Don Jere koji gubi iluzije, ostavši bez svoje gospe u svim svojim svjetovima. Glorija je doživjela bezbrojne kazališne izvedbe tijekom gotovo šezdeset godina, no nije izgubila svoj zanosni šarm i zagonetnost kojom inspirira i redatelje i glumce da joj se uporno vraćaju, ne samo u doba obilježavanja obljetnica.
Danas, kada slavimo 100 godina od rođenja velikog pisca izvođenje Glorije nije samo odavanje počasti njegovom stvaralaštvu, to je i svečanost kazališta. Sigurna sam da nas šjor Ranko koji nije s nama od 2001. godine, negdje iz nebeskih daljina pozorno iščekuje početak predstave, bdijući nad svojom Glorijom.
Nadam se da ga nećemo iznevjeriti.
Sanja Ivić
Premijerna izvedba: 11. travnja 2013.
