FARSA-ŠTO JE TO?
Komediograf i dramatičar Ray Cooney je napisao: Tražiti od nekoga da opiše pravila farse je slično kao da ga zamolite da opiše pravila života. “Farsa“ pokriva široko područje. Čini se da postoji točka u kojoj “komedija“ postaje “farsa“ i, postavši “farsa“, zatim teče u nekoliko komičnih smjerova. Mnogi suvremeni dramatičari rado se upuštaju u ovaj komedijski žanr, primjerice; Alan Aykbourn, Michaela Frayn, Neil Simon i Marc Camoletti. Prema definiciji- farsa je vrsta komedije koja svoje likove stavlja u nevjerojatne situacije u kojima se suočavaju s brojnim nečuvenim preprekama. Farse su prisutne od rane povijesti kazališta, starogrčki dramatičar Aristofan pisao je svoje komedije već u 5. stoljeću, a poznate su nam i “komedije zabune“ Williama Shakespeara, koje su po mnogo čemu preteča suvremenih farsi. Marin Držić, Molière, Carlo Goldoni, Johann Nestroy, Eugène Labiche i Georges Feydeau svojim su se farsama svrstali među najpoznatije pisce ove književne i kazališne vrste. Jedna od glavnih tajni farse je taj da zaplet ne počiva na smiješnoj priči, već upravo na tragičnoj. Za protagoniste, likove koji se nađu u zapetljanoj i zbunjujućoj situaciji, ta situacija nije nimalo smiješna. Dapače, ona im predstavlja veliki životni problem i vrlo je nezgodna.
“Dođi gola na večeru“ priča je o Bernardu, arhitektu iz Pariza, ( kod nas iz Zagreba) koji šalje svoju suprugu Žanu njezinoj majci za vikend, u nadi da će se moći provesti romantičnu i strastvenu noć sa svojom ljubavnicom. Da da bi večer bila što uspješnija, unajmio je kuharicu koja sasvim slučajno ima isto nadimak kao i njegova ljubavnica. Kao alibi pozvao je svog prijatelja Roberta da im se pridruži na večeri.
Plan izgleda savršeno. Što bi moglo poći po zlu? Pa… pretpostavimo da se Robert pojavi ne shvaćajući zašto je uopće pozvan. Pretpostavimo da su Robert i Žana zapravo tajni ljubavnici i da Žana zapravo uopće nije otišla svojoj majci za vikend. Pretpostavimo da se sad kuharica zapravo pretvara da je ljubavnica, a ljubavnica da je kuharica, a istina je da ne zna kuhati. Pretpostavimo da se svačiji alibi pomiješa sa svačijim. Slijedi večer urnebesne zbrke dok Bernard i Robert improviziraju vrtoglavom brzinom ne bi li se kako-tako izvukli. Ova zapetljana situacija likovima donosi tragediju, a gledateljima smijeh, odnosno komediju.
Drugo pravilo farse je da likovi moraju biti uvjerljivi, autentični i prepoznatljivi. Bit svake komedije je upravo “prepoznavanje“. U ljudskoj je prirodi da se smije onome u čemu prepoznaje sam sebe i druge ljude. Tako ćemo bez sumnje prepoznati uspješnog i bogatog Bernarda, šarmantnog arhitekta, njegovu suprugu Žanu, manipulativnu damu iz visokog društva i njihovog zbunjenog kuma Roberta. Prepoznat ćemo i samozvanu glumicu i narodski vještu kuharicu koja svaku situaciju okrene u svoju (materijalnu) korist. Tipičan je i tvrdi i ljubomorni kuharičin muž s kojim nema šale. Poanta je u tome da se upravo zbog te njihove tipičnosti i prepoznatljivosti, smijemo njihovim dogodovštinama na sceni.
Treće pravilo farse je da se odvija u realnom vremenu. Na neki način, farsa je najčišća kazališna forma. Postoji nedvojben i opipljiv osjećaj da se sve događa uživo ispred očiju gledatelja.
Farsa, dakle, predstavlja obične ljude koji su izvan svake sumnje u velikoj nevolji. Situacija u kojoj su se našli je izvan njihove kontrole i ne mogu je obuzdati. U tu su nevolju upali zbog svojih mana i slabosti, zbog svoje pohlepe, površnosti, zavisti i neiskrenosti. Zbog toga ih previše i ne žalimo jer, iskreno, sami su krivi za nastalu situaciju i na neki način zaslužuju da se sudbina s njima ovako šaljivo poigra.
Tako vam Dođi gola na večeru donosi na scenu punokrvnu farsu napisanu upravu prema ovim pravilima. Na vama je da se nasmijete našim tragičnim junacima.
Marijana Nola
