Zgrada je djelo trogirskog arhitekta Josipa Slade Šilovića, rađena po uzoru na onodobna talijanska kazališta. Dovršetkom vanjskog dijela zgrade, a pred uređenje interijera s posla biva udaljen glavni arhitekt i politički poznati narodnjak Slade, koji uskoro – kao i mnogi Hrvati prije i poslije njega – odlazi na rad u inozemstvo (poziv je stigao od crnogorskog kneza Nikole I.). U Šibenik stižu „naglo“ angažirani stručnjaci iz Italije. Uz neke zahvate koji su davno nestali u unutrašnjem uređenju kazališta, ostala je poznata stropna freska/slika autora Antuna Zuccara, kao najreprezentativniji slikarski zahvat. Središnje mjesto i najdojmljiviju poruku na plafonskom osliku ostavlja autor kroz lik Nikole Tommasea (Šibenik, 1802. – Firenca, 1874.), najpoznatijeg šibenskog autonomaša koji će 22 godine nakon smrti (1896.) dobiti i veliki spomenik talijanskog kipara Ettorea Ximenesa u obližnjem gradskom parku (danas Perivoj Roberta Visianija). Događaj instalacije skulpture i zbivanja u kazalištu tim povodom potrajali su tjedan dana, a netko se sjetio pozvati i arhitekta Sladu. U „proračunatom i zlonamjernom nastojanju talijanaša da na svečanosti prevlada talijanski jezik Slade je uputio ‘junačkom Šibeniku’ brzojavnu čestitku na materinskom jeziku, kao i trogirska i splitska općina“. (C. Fisković: 1987.: 26)

Već nekoliko tisuća godina politička vlast svjesna je utjecaja kazališta na publiku pa i njezini pokušaji da utječe i ovlada kazalištem jednako su starog datuma. Naravno da su se svi takvi „običaji“ osjećali u Šibeniku. Prvi direktor kazališta bio je Paolo/Pavao Mazzoleni, agilan pripadnik talijanske obitelji i autonomaš, koji od samog početka ravna Društvenim kazalištem (sagrađenim sredstvima građana a ne nikakve vlasti). Prividna početna ravnoteža (kroz dioničare) narušena je, između ostalog, dvije godine nakon otvorenja (25. ožujka 1872.) kad kazalište dobiva ime po poznatom tenoru Franu Mazzoleniju, bratu direktora Pavla. Opravdanje tog događaja isticano je, bez posebnih detalja, njegovim donacijama prigodom gradnje kazališta. Obitelj Mazzoleni bila je glazbeno nadarena pa se uz poznate pjevače koji su napustili Šibenik i stekli slavu na velikim pozornicama – tenor Frane i sopranistica Ester – na plakatima i listićima mogu naći i imena Giuseppea, Ide i drugih članova obitelji koji su kao glazbenici nastupali na koncertima gradskih amatera.

Upravo te 1872. u Šibeniku na vlast dolaze narodnjaci i slavni gradonačelnik Ante Šupuk. Slijedi razdoblje u kojem će između narodnjaka na vlasti u Gradu i kazališta biti raznih napetosti. Slavenske družine i pjevači u prva dva desetljeća pripušteni su na pozornicu dva (2!) puta (gostovanje Družine narodnog kazališta Fotije Ilačića 1874. i Narodno Protićevo družtvo 1889.), ali činjenica da su punili kazalište više od talijanskih mađioničara, gimnastičara i ostalih iluzionista u kasnijem će razdoblju „omekšati“. Razlozi kazališne blagajne češće su počeli popuštati pred slavima. U Državnom arhivu u Šibeniku sačuvane su brojne omotnice o gostovanjima pojedinih družina s njihovim financijskim rezultatima. Na naslovnoj strani omotnice napisano je ime družine i vrijeme gostovanja. Uz nastupe domaćih družina i pojedinaca (hrvatskih, slavenskih) najčešće je stajala naznaka slavi. Ista riječ može se naći i na odbijenicama nekih družina pri pokušaju da iznajme kazalište za gostovanja.

Šibenčani su bili odani glazbenoj umjetnosti, voljeli operne i operetne umjetnike, ma od kuda dolazili, ali i njima je trebalo više od desetljeća da navrate do Šibenika. Nakon 39 godina od otvorenja zgrade stiže i drama Hrvatskog kazališta iz Zagreba s devet predstava što je pretvoreno u gradsku proslavu. Teškoće oko prvog nastupa Kola u kazalištu opisao je uporni šibenski kroničar Ivo Livaković u monografiji Kolo.

Zadnji pokušaj utjecaja kazališta na talijanizaciju Šibenika dogodit će se u okupaciji grada netom po završetku Prvog svjetskog rata. Uz promidžbene filmove i programe za vojsku održavaju se koncerti Pro patria, a patria je pri tome Italija! Odlazak talijanskih okupatora iz Šibenika 1921. povukao je sobom i mnoge pripadnike talijanske manjine. Posljednji pripadnici obitelji Mazzoleni napustili su Šibenik 1924. godine.

Dionice kazališta sredinom 20-ih godina počinje otkupljivati šibenski veleposjednik Stipe Šare koji će u osvit Drugog svjetskog rata postati jedini vlasnik tada Gradskog kazališta. U međuvremenu je zgrada iznajmljena kinooperaterima, predstave (gostovanja i domaći amateri) su sve rjeđe, pa ljubitelj opere Frane Šare 6. 5. 1936. piše Narodnom gledališču iz Ljubljane koje trenutno boravi u Splitu da im ustupa zgradu besplatno ukoliko izvedu opere Traviatu i Luciu di Lamermoor. 19. prosinca iste godine novinar Jadranskog Dnevnika Antun Dagelić javlja predsjedniku Borisu Novaku da se NK Zagreb ispričava zbog predstave koja kod šibenske publike nema šanse i nudi po minimalnim uvjetima u siječnju jednodnevno gostovanje s dvije  predstave iz opernog i operetnog repertoara. Slijedeće godine u svibnju NK Zagreb nudi dvije izvedbe u istom danu: Smetaninu Prodanu nevjestu i Zajčevog Nikolu Šubića Zrinskog. Šibenčani mole da gostovanje traje 2 dana, a umjesto Smetane žele Verdijevu Traviatu i Puccinijevu Madame Butterfly. Istodobno mole da barem jednu predstavu dirigira Šibenčanin Krešimir Baranović, direktor opere. Šibenčani su, očito, znali što žele, a i novi vlasnici kazališta znali su biti milostivi kad su nastupale rodoljubne družine i ansambli, ali i gradski umjetnici okupljeni u Kolu, hrvatskom Sokolu i sl.

Derutnu zgradu nekako održavaju tek usputne obnove, a onda i njih prekida ponovni dolazak Talijana s Drugim svjetskim ratom. Opet teatar okupiraju promidžbeni i filmovi za vojsku, a stvarne „predstave“ fašisti su izvodili s kazališnog balkona i na Poljani.

Nacionalizacija odnosno konfiskacija kazališta krajem 1944. po prvi put u povijesti kazališne zgrade otvara put profesionalnoj instituciji na inicijativu Centralne družine ZAVNOH-a koja u to doba u Dalmaciji (Split i Šibenik) čeka vijest o oslobođenju Zagreba i povratku. U međuvremenu pomažu preustroj splitskog i ustroj šibenskog kazališta. Početkom rada profesionalnog kazališta (još pod imenom Gradsko kazalište što će uskoro biti zamijenjeno Narodnim) smatra se izvedba Gogoljeve Ženidbe (Sc. Svetozar Domić; izvođači: Agla Stegić, T. Šebalj, Mileva Bodrožić, Ljubo Nalis, Ljubo Zorić, Josip Vikario, Ante Tikulin, Mate Relja, Asja Žigon, Albert Drutter, Krešimir Zorić) 18. 1. 1945. u režiji Emila Kutijara (iako je na plakatu potpisan Ljubo Zorić). Prvim direktorom profesionalnog Narodnog kazališta Šibenik postaje Mate Relja. Maturant šibenske gimnazije koji se upravo vratio u grad s Kazališnom družinom Okružnog narodnooslobodilačkog odbora (ONOO) Šibenik već 1946. zahvaljuje na dužnosti i odlazi na studij u Zagreb. Intendant Danilo Danev pokušava kao hobotnica djelovati na svim stranama – od Narodnog kazališta do Kola – a od traumatičnih šibenskih godina izbavlja ga poziv na novu dužnost u Zagreb krajem 1949. Nekoliko godina direktori se smjenjuju kao na traci (u to vrijeme kadrove se raspoređivalo direktivama iz centara, često besmislenim, pa je bilo „normalno“ da brojni pjevači i lutkari  završe u mjestima u kojima nije bilo ni opere ni operete, a ni lutkarskih kazališta). Njih su dočekivali domaći „trudbenici“ koji su umjesto znanja imali dobre i, posebno cijenjene, „pravilne“ namjere. Tako su u Šibenik tih godina pristigli Rudolf Opolsky, Ivana Kitty, Irina (ponekad Irena) Astrova Melčicka, Branko Mešeg i mnogi drugi. Većina glumačkog ansambla mijenjala se svake dvije do tri godine (za Novu godinu) pa su repertoarne politike bile uzaludni pokušaji. Sredinom pedesetih godina izborena je praksa da se te zamjene događaju ljeti pa kazalište konačno nije ostajalo bez repertoara usred sezone.

O kvalifikacijama umjetnika koji su u to vrijeme ispisivali svoje mahom „čudovišne“ molbe bilo bi lakše napraviti veseli igrokaz nego suvislu studiju. Početkom 50-ih godina prošlog stoljeća iz Zagreba je, za potrebe Ureda za statistiku Narodne Republike Hrvatske, u Narodno kazalište stigao dopis s dva pitanja. Tražila su se dva broja: prvo pitanje je bilo o broju zaposlenih, a drugo koliko je ljudi obrazovano za mjesto na kojem je zaposleno. Zaposlenih je bilo 30, a odgovarajuću stručnu spremu za posao koji obavljaju imalo je troje djelatnika (stolar, šef tehnike i tajnica). Dodatne nevolje u izboru takvog kadra stizale su i preko službenih imenovanja iz Ministarstva u Zagrebu pa uprava NKŠ odlučuje stara i nova rješenja poslati Danevu u Zagreb „da bi on na Ministarstvu ispitao razloge takvim rješenjima“.

S druge strane, polet i zanos dobivanja profesionalne pozornice imao je svoje dramske uzlete pa čak i pokušaj djelovanja operete. U prvih deset godina (od 1946. do službenog ukidanja operete 1957. – treći put u deset godina na repertoaru se našla Zemlja smješka Franza Lehára) izvedeno je deset popularnih naslova, ali tu činjenicu stari Šibenčani nikad nisu zaboravili. Zvijezde operetne scene bili su Marta Krušlin i Vinko Martinović (inače angažiran u splitskom HNK).

Sve te godine prati i neizvjesnost od mogućeg gašenja kazališta pa prvi dopisi kojima se tajnik NKŠ Zvone Zorić i član Kazališnog vijeća Ante Tikulin, narodni tužilac za podružnice, prosvjedno oglašavaju ne bi li takvo što spriječili datirana su već u siječnju 1946.

S jedne strane, očekivali su se sve veći uspjesi iz sezone u sezonu a s druge, stalne glasine o gašenju dalmatinskih kazališta (svih osim splitskog) zasigurno nisu djelovale stimulirajuće ni na ansambl ni na upravu. Posebno dramatična situacija događa se nakon rezolucije Informbiroa, kad na repertoaru NKŠ ostaju samo tri „podobne“ predstave pa ansambl odlučuje kolektivno otići na radne akcije. Usput uvježbavaju novi repertoar. Kako je to vrijeme u kojem je svaka godina morala pokazati ponajprije brojčani uspjeh teško je bilo bez repertoara nabrojiti barem jednu predstavu ili ponekog gledatelja više u odnosu na prethodnu sezonu. Pitanje grijanja u kazalištu bilo je riješeno kroz razmjenu s Rudnicima mrkog ugljena iz Siverića: ugljen je plaćan predstavama za radni kolektiv, ali nakon zabrane takvih robnih razmjena često se zimi otkazivalo predstave, a glumci pobolijevali na glasnice. Istodobno, iz Ministarstva se četiri godine ne uspijevaju sjetiti imenovati direktora. Krajem veljače 1951. Ministarstvo iz Rijeke u Šibenik konačno šalje Nikolu Bačića po struci profesora koji, zbog osebujna ponašanja, već ujesen biva razriješen dužnosti. Napore da ipak nešto napravi s kazalištem pokazat će slijedećih godina Ivan Kovačić pa Milan Orlović (koji se – uz sve ostalo bavi građevinskim radovima i električnim instalacijama), a nasljeđuje ga šibenski prof. Slavomir Fulgosi.

Ostavkom dr. Vjekoslava Smolčića u Kazališnom vijeću i dolaskom Slavomira Fulgosija na mjesto direktora (najprije v. d., a od 28. 11. 1958. i redovno postavljen) počinje definitivno vladanje beogradskih redatelja (ali i drugih srpskih kazališnih djelatnika) u šibenskom kazalištu. Fulgosijeva fiks-ideja bila je gostovanje NKŠ na Sterijinim pozorju u Novom Sadu ne shvaćajući da ljudi kojima se okružio rade sve da se to ne dogodi. Inzistirajući na premijeri barem jednog Nušića po sezoni (za škole i vojsku), u Beogradu imenuje Aleksandra-Acu Ognjanovića prokuratorom šibenskog kazališta, a onda komisija zatvara zgradu zbog dotrajalosti instalacija. Repertoar čine komorne predstave igrane u prostoru foajea.

Glumac Ilija Ivezić, djelujući iz pozadine utemeljuje Lutkarsko kazalište, a uskoro se iz potrebe upoznavanja šibenskih glumaca i amatera s lutkarskom kazališnom praksom rađa ideja o Festivalu djeteta. Slijedi novi val zatvaranja profesionalnih kazališta na državnoj razini. Nakon pokušaja v. d. direktorice Asje Marotti (od 1961.) da se spasi što se da spasiti, Narodno kazalište Šibenik raspušta ansambl i kao profesionalni ansambl prestaje postojati 30. 6. 1963. pa praktički postaje agencija za gostovanja. (Ipak, posljednjom profesionalnom predstavom smatraju se Tmine Kole Čašule, premjerno izvedene 30. 4. 1964. Preveo Angel Palašev. Red. i sc. Vjekoslav Vidošević. Posljednja pred. 1. 5. 1964. – Postoji plakat na kojem su kao premijera i datum otisnuti 1. maja 1964. Izvode: Ante Balin, Krešimir Zorić, Albert Drutter, Neva Belamarić, Zoran Marković, Zlatko Štefanac, Branko Matić, Mira Reiner-Balin.) 

U „agenciji“ djeluje nekoliko profesionalaca – Šibenčana kojima nikakav odlazak nije bio moguć (zbog obiteljskih razloga i godina života) uz brojne kazališne amatere. Zajedno stvaraju oskudan repertoar.

Centar za kulturu osniva se 1964., a u njega se „utapaju“ sve gradske institucije osim gradske knjižnice i muzeja. Mjesto direktora (uvjet: srednja škola!) od 1967. na 23 godine dobiva učitelj Drago Putniković. Dolazak mladog redatelja Dragutina Meića i njegov pokušaj da mijenja ustaljenu atmosferu prekinut će prerana smrt. Sposoban menadžer i podržan politički Putniković se koncentrira na Jugoslavenski festival djeteta (ime od 1965.) pa uz politiku nesvrstanosti uspijeva dovesti ansamble i umjetnike sa svih strana svijeta, a šibenski festival postaje poznata globalna činjenica. Uoči Domovinskog rata na mjestu ravnatelja Putnikovića će zamijeniti dugogodišnji pomoćnik Ante Pulić. Godine 1982. na mjestu Umjetničkog voditelja Centra i JFD/MDF-a zapošljava se slavni i ne baš podobni dramatičar Ivo Brešan s, blago rečeno, skromnim ingerencijama. U Centru su u međuvremenu jedni odumrli (Kazalište lutaka, Narodno sveučilište), drugi se izdvojili (Radio-Šibenik, odjel likovne kulture), a simbioza je prirodno do danas održala festival i kazalište. Povremeno, posebice kad nedostaje ravnateljskih mjesta za podobne, čuju se glasovi kako bi i njih trebalo razdvojiti, a kad se svi sretno i spretno udome glasovi se stišaju.

Ravnatelj kazališta je i ravnatelj MDF-a s tim da uz ostale pomoćnike ima i pomoćnika za MDF. Antu Pulića na direktorsko mjesto dovodi monografija Festival (Šibenik, 1990.) s podnaslovom Jugoslavenski festival djeteta, napadnuta zbog izraženih Putnikovićevih političkih stajališta, a uvelike je utjecala i na sudbinu novog ravnatelja. Velik dio javnosti očekivao je promjenu imena. Sam Putniković na godinu dana dao se  izabrati u savjetnike a onda „otplovio“ u mirovinu.

Rat donosi stradanje pa u granatiranju Šibenika bivaju pogođeni i njegovi simboli kao što su katedrala i kazalište. Bivše industrijsko i vojno središte, Šibenik se odjednom našao u zrakopraznom prostoru u kojem je trebalo mnogo snage i sredstava da bi se sanirale štete i grad pronašao put u novo vrijeme. Sudbinu grada dijelilo je i njegovo kazalište. Obnova zgrade slabo napreduje, ali svi hvale činjenicu da se MDF kontinuirano održao i tijekom rata. Imena su zamijenjena (Centar za kulturu 28. travnja 1995. postaje Šibensko kazalište, a festival je već trajao kao Međunarodni dječji festival), ali i direktor Pulić. Slijedi kratak i bezlični pokušaj s opernim pjevačem iz Karlsruea M. F. Belamarićem, koji nekim eksperimentima prijeti razgraditi i ono što se s mukom održalo. Ravnateljstvo 1996. prihvaća pravnik Dragan Zlatović. U trenutku kad nakon 14 godina bude napuštao mjesto ravnatelja Zlatović će otići iz HNK u Šibeniku.

Stigao je na to mjesto, kao i svi drugi ravnatelji, političkim putem i računajući od početaka kazališnog profesionalizma u Šibeniku 1945. do danas, bio je jedan od onih ravnatelja koji su zadaće koje su si zadali nastojali i ostvariti.  U trenutku dolaska Zlatovića na mjesto ravnatelja umjesto kazališne pozornice Šibenčani mogu predstave pratiti u bivšem kinu Odeon (danas uređena Kuća umjetnosti Arsen) – neprimjerenom prostoru s karakteristikama Ali-babine pećine koje su posebno dolazile do izražaja u vrijeme festivala djeteta pa neki ansambli odbijaju u njemu igrati… Bila je to vrlo loša situacija za festival koji je trebalo vratiti kući. Mnogi strani ansambli Hrvatsku su još smatrali opasnim ratnim područjem, pa se znalo dogoditi da na festival dođe tek hrabrija polovina ansambla koji su onda izvodili i svoje polovične nastupe. Međutim, i u ratu i poslije njega, Šibenik i njegov dječji festival imao je dovoljno međunarodnih prijatelja koji su svojim dolascima, djelima i izjavama uvelike pomogli festivalu (članovi kazališne družine Sun Ergos iz Kanade, francusko-talijanski pantomimičar Patric Loriot, ansambli iz gradova-prijatelja, iz susjednih zemalja, ali i Austrije, Poljske, Španjolske, Bugarske, Japana…), razbijali predrasude i sve se pomalo vraćalo u kolotečinu. Vraćati se u kolotečinu za takve manifestacije i nije neka sreća, ali u Šibeniku je u tom trenutku i to bio uspjeh. U tom razdoblju eksplodiraju radionički programi u kojima sudjeluju stotine djece (s dugogodišnjim voditeljima Pavlom Rocom i Zdenkom Bilušić).

Kazalište kao scensko-izvedbenu instituciju i dalje će predstavljati grupa (mahom starijih) amatera te pokoji kazališni profesionalac jer činjenica je da je u Šibeniku uvijek nedostajalo stvarnih, profesionalno obrazovanih kazališnih praktičara s kojima bi bilo moguće ostvariti cjelovitu profesionalnu predstavu s barem dvoje-troje glumaca. Umjetnici koji su u vrijeme ravnatelja Zlatovića zaposleni u kazalištu imaju formalna obrazovanja, ali toliko raznorodna da malošto mogu proizvesti zajedno: dolaze dramaturginja M. Nola, operna pjevačica N. Gojanović, kiparica S. Lovrić Caparin (kostimografkinja), slikar V. Ivanković (scenograf), a povremeno „kaplju“ i neki mladi glumci i glumice. Nekima od njih Šibenik nije izbor ili želja pa ga napuštaju prvom prigodom kad se takva ukaže.

Uglavnom, kazalište je konačno nakon desetljeća radova i zastoja, obnovljeno 2001. godine. Tom prigodom za otvorenje obnovljenog kazališta treći put u Šibeniku premjerno je 22. 11. 2001.  izvedeno djelo „Ni u moru mire ni u jubavi vire“ dugogodišnjeg glumca i pisca lokalnih sadržaja i posveta starom Šibeniku, Branimira Branka Matića.

 Odlaskom u mirovinu krajem 2007. glumac Mate Gulin osniva udrugu Talija pa će mnoge predstave od tada potpisivati Šibensko kazalište i udruga Talija. Zbog te i sličnih situacija koje su se na razne načine vukle još od ukinuća profesionalnog kazališta početkom šezdesetih godina, šibensko se kazalište stalno spominjalo kao poluprofesionalno ili poluamatersko – kako je komu više odgovaralo. U prvom desetljeću ovog stoljeća u mirovinu odlaze i dugogodišnji djelatnici ŠK. Najprije Ivo Brešan s mjesta Umjetničkog voditelja 2002., ali i dalje vodi press konferencije festivala, a 2008. odlazi Pero Mioč. U to vrijeme pokreću se i gostovanja glumaca drugih  kazališta (naročito HNK Split) u Šibeniku ili neke od zajedničkih produkcija što će donijeti izvjesne pomake na šibenskoj kazališnoj sceni.

To je situacija iz koje Zlatović želi promijeniti ime i djelatnost kazališta. U uvezima arhivskih materijala koji se čuvaju u kazalištu (djelo Željka Kolopera Keke, dugogodišnjeg kazališnog propagandista), moguće je pratiti nastojanja novog direktora u zadanim transformacijama (poglavito kroz repertoar prvog desetljeća 21. stoljeća).

U novu profesionalizaciju šibenskog kazališta krenulo se praizvedbom mjuzikla (28. 8. 2008.) prema nagrađenoj drami Fantazija (pravi naslov za mlade ljude koji su konačno trebali ostvariti dug i ponekad košmaran san) autorice Marijane Nole (red. Nina Kleflin, autori gl. Saša Miočić i Nera Stipičević, sc. Vedran Ivanković, kost. Sara Lovrić Caparin ; izvođači: Frane Perišin, Nera Stipičević, Frane Bubica, Vedran Milkota, Sanja Toth, Franka Klarić, Mate Gulin, Jasminka Antić, Nikola Urukalo te statisti, prolaznici i grupa OranŽ). Ravnatelj Zlatović u programskoj knjižici najavljuje „S obzirom na usvojeni programski okvir Šibenskog kazališta za razdoblje 2007.-2010., ovo će Kazalište do formiranja profesionalnog ansambla, što je planirano za 2011., producirati najmanje dvije dramske premijere godišnje, organizirati dramska gostovanja drugih kazališta, te realizirati koncertnu sezonu i Međunarodni dječji festival“. Kompletiranjem profesionalaca i potporama studentima glume nastojanja na profesionalizaciji već se uvelike osjećaju na premijeri Škrtičine (21. 11. 2009.) Ostvarili su je dramaturginja Marijana Nola prema J. B. P. Molièru, red. Zoran Mužić, sc. Branko Lovrić Caparin, kost. Sara Lovrić Caparin, gl. Sanja Vrančić, kor. Zorana Mihelčić, a izveli: Joško Ševo, Mate Gulin, Ivo Perkušić, Franka Klarić, Jakov Bilić, Ana Gruica, Frane Perišin, Danira Gović, Jasminka Antić, Anđelko Babačić. Bile su to mahom „šibenske snage“ (što J. Grubač u Slobodnoj Dalmaciji najavljuje naslovom „Sa ‘Škrtičinom’ u profesionalne vode“), predstava je više puta obnavljana, a nakon četiri nominacije za Fantaziju Joško Ševo dobiva za Škrtičinu nagradu Hrvatskog glumišta (što je prvo takvo priznanje kazalištu u Šibeniku).

Pretvorbu Šibenskog kazališta u HNK u Šibeniku novine su pomnjivo bilježile, kao i pretvorbu u profesionalno kazalište pa tako znamo da je Šibensko kazalište u razdoblju od 1996. do 2008. samostalno ili u koprodukcijskim projektima izvelo 43 premijerna scenska programa. Programski prioriteti bili su, uglavnom, hrvatski dramski tekstovi… Dovršenjem novog Zakona o kazalištima, aktualizira se ideja vraćanja profesionalnog kazališta u Šibenik, ali i u druge gradove koji su istodobno kad i šibensko ostajali bez svojih kazališta pa su i iskustva iz tih gradova (Virovitice, Zadra, Vinkovaca…) dragocjena. „Naša iskustva iz ranijih vlastitih scenskih projekata i profesionalno vođene kazališne radionice za djecu i mlade većina drugih sredina nije imala. Zatim smo nova iskustva stjecali s već afirmiranim kazalištima i družinama (HNK Split, MHT Kiklop i dr.), koje su nam poslužile da provjerimo i afirmiramo vlastiti scenski i ljudski potencijal…“ (Zlatović)

Sve čime se Zlatović mučio ne bi li ostavio kakvo-takvo profesionalno i upotrebljivo kazalište u slijedećem će desetljeću prekapati čak pet novih ravnateljica i ravnatelja, a prijetilo je da ih bude i više. U tom razdoblju kazalište se nije uspjelo utrpati u ruksak kulture, pretvoriti u koncertnu dvoranu, napraviti pričekušu za one koji bi mogli izvjesiti na drugom mjestu… A onda je došla grupa mladih entuzijasta, koji zasad pokazuju veliku volju i nedostatak iskustva. Ali uče i opstaju. Prepoznaju ih i na nominacijama i dodjelama nagrada od Nagrade grada Šibenika do nagrada Hrvatskog glumišta.