Opera u hlačama
G. Donizetti: Anna Bolena; Deh! Non voler constringere
G. Donizetti: Lucrezia Borgia; Nella fatal di Rimini
G. Donizetti: Maria di Rohan; Son leggero, è ver, d’amore
G. Donizetti: Anna Bolena; E sgombro e il loco, Ah! Parea che per incanto
G. Donizetti: Linda di Chamounix: Cari luoghi ov’io passai
W. A. Mozart: Le nozze di Figaro: Voi che sapete, inst.
G. Rossini: Semiramide: In sì barbara sciagura
G. Rossini: La donna di Lago: Mura felici…Elena!…. Oh tu, che chiamo!
J. Offenbach: Les Contes d’ Hoffman; Vois sous l’archet frémissant
C. Gounod: Romeo et Juliette: Que fais – tu, blanche tourturelle
W. A. Mozart: Le nozze di Figaro; Non so più cosa son, cosa faccio
Uloge „en travesti“ predstavljaju poseban dio u repertoaru nižih ženskih glasova. Osim zahtjeva za vokalnu tehniku pjevača, imaju i posebne zahtjeve za glumačke i interpretativne sposobnosti.
Terminologija „en travesti“ predstavlja bilo koju ulogu koju pjeva osoba suprotnog spola. Na početku su imale komičnu svrhu i pojavljivale su se u obliku muškaraca u ženskoj komičnoj ulozi i žena u komičnoj ulozi mladića.
U 18. stoljeću se vrlo često događalo da su se kastrati i žene međusobno zamjenjivali u ulogama prema potrebama pojedinačne predstave. U baroku nije bilo bitno ima li interpret isti spol kao uloga koju pjeva nego je bilo bitno da glas ima potrebnu karakteristiku pojedinačne uloge. Polako su se počele pojavljivati i opere gdje je bila glavna uloga napisana za ženu u ulozi „en travesti“. G. F. Händel napisao je operu Giulio Cesare (1724), u kojoj je uloga Sesta bila napisana za Margeritu Durastanti
Uloge „en travesti“ predstavljaju neizostavan dio repertoara svakog mezzosoprana i kontraalta. Pojavljuju se u operama već od nastanka opere, no za pjevačice su dobile posebnu važnost na početku 19. stoljeća.
Sa nestankom kastrata nikako nije nestala želja za slušanjem njihovih glasova. Do polovice 19. stoljeća je publika prema tadašnjem glazbenom ukusu očekivala u glavnim ulogama određenu boju glasa. Tako se dogodilo da su žene koje su predstavljale najsličniju zamjenu kastrata počele dobivati glavne muške uloge. Sa junačkim ulogama koje su pjevale žene se susrećemo u velikom broju njegovih opera. Na primjer: Tancredi (1813), Žena s jezera (1819), Semiramide (1823) ili Grof Ory (1828).
Glas ženskog kontraalta je bio smatran glasovnim hermafroditom u kojem se spajao i ženski element. Sama riječ „hermafrodit“ dolazi iz antičkog mita o Hermafroditu, sinu bogova Afrodite i Hermesa i njegove ljubavi sa nimfom Salmacis koja ga je toliko jako zavoljela da je poželjela ujediniti njihova tijela. Zamolila je za to bogove i njena želja je bila uslišena. Tako je i glas kontraalta doživljavan kao dvospolni spajajući u sebi muški element u obliku „voce di petto“ i ženski element u obliku „voce di testa“.
Ukus publike se počeo mijenjati tek 1830. sa pojavom prvih romantičnih tenora koji su preuzimali glavne muške uloge i bolje su odgovarali novim idealima realnosti nastalima nastupom romantizma. Romantizam je uzrokovao značajne promjene u opernoj tradiciji.
Skladatelji i pjesnici su se udaljili od povijesnih tema i počeli su tražiti inspiraciju u romantičnim djelima iz literarnog područja (V. Hugo, A. Dumas, W. Scott) te su vrlo često smještali radnju u srednji vijek. Od „opere serie“ se romantična opera znatno razlikovala u potrebi za realnošću. Interpret uloge je trebao biti sličan osobi iz realnog svijeta, imati odgovarajući glas, starost i fizički izgled. Kao što je naveo muzikolog Massimo Mila, talijanska romantična opera je predstavljala „zamjenu života kojeg sanjamo ali nikad ne doživimo.“
Talijanska romantična opera je također bila obilježena tragičnim krajem i time što se usredotočila, u tadašnjem cenzuriranom društvu, na jedinu moguću temu – ljubav, i to nesretnu. Tada su postali popularni tenori i zamijenili su u ulogama junaka ženske kontraalte.
