Sirove i prokuhane strasti
Godine 1911., nakon praizvedbe kazališnoga komada Die Hose danas široj publici nepoznatoga romanopisca i dramatičara Carla Sternheima, publika je bila oduševljena, no berlinski je šef policije zabranio njegovo daljnje izvođenje zbog nepriličnoga događaja s pripadnicom građanskoga sloja u glavnoj ulozi. Ključ aktualnosti ove komedije, odnosno satire ili burleske, u čemu su kritičari prilično nesložni, upravo je u „nepriličnome događaju“, a ne u samome nehotičnom pokazivanju intimnoga dijela tijela ili pak tematiziranju tjelesne strasti i spolnih odnosa. Sve je to na prijelazu stoljeća već bio standardni slikarski (sjetimo se samo našega Kraljevića) i književni materijal (na primjer Schnitzlerov, na čijoj se drami Reigen iz 1896. temelji kod nas vrlo popularna „Plava soba“), a mi samo mislimo da smo slobodoumniji od naših predaka.
Kada je 2002. praizvedena adaptacija Sternheimove dvostruko zabranjene drame – jer poslije su nacisti zabranili sve njegove tekstove – koju potpisuje Steve Martin, njega je od „Sirovih strastI“ (1992.) dijelilo deset godina i bio je vrlo svjestan da je nenadana i trenutna pojava nekog intimnog dijela tijela, koji se brzo pokriva tako da očevici nisu posve sigurni što su vidjeli, u nekima za to posve kontraindiciranim okolnostima, uvijek javna senzacija s nepredvidivim posljedicama. Zbog toga se on odmaknuo od Sternheimove i Schnitzlerove kritike dvostrukoga (ili višestrukoga) građanskog morala i usredotočio se na suvremeni fenomen celebrity statusa i ženskoga pronalaženja snage za emancipaciju upravo u vlastitoj ogoljenosti – ako moja privatnost postaje javnom, odustajem od pokornosti.
U izvorni tekst, uz izmijenjena imena dvojice protagonista, Steve Martin je intervenirao finim kadencama, povremenim pretjerivanjima koja igri kao takvoj daju prednost nad oslikavanjem neke moguće stvarnosti – zapravo onakve kakvu je Aristotel smatrao nepogodnom da bude dramski siže, nevjerojatne, a moguće.
Uostalom pokušajmo zamisliti da na nekom šibenskom balkonu u ljeto 2016. ili 2017. godine, prigodom političkoga skupa ili procesije lijepoj mladoj ženi spadnu gaćice, koje ona brzo podigne. Koliko bi se mobitela strelovito okrenulo kamerama nagore, bi li u restoranima i kafićima bilo ijedne druge teme i bi li ijedne novine ili portal propustili o tome pisati?
U hrvatskoj inačici su se vrećaste die Hose preko neutralnijih underpants smanjile do gaćica, ali tema nenadanoga susreta javnog i privatnog, pri kojemu je i javno i privatno zbunjeno, u svim je inačicama jednako prisutna i u svakome vremenu i na svakome mjestu i dalje jednako intrigantna.
U prosincu 2016.
Andy Jelčić
Hrvatska praizvedba: 9. siječnja 2017.
