Može li se biti ateist u društvu u kojem je Bog novac?
Orwellova distopija 1984., koja je imala izniman utjecaj na misao dvadesetog stoljeća smještena je u totalitarnom svijetu u kojem Veliki brat ima potpunu kontrolu nad svojim podanicima. Roman koji je obilježio stoljeće, ma koliko mračan bio, ipak ima jednu pozitivnu crtu: on nije stvarni život, samo je ozbiljno upozorenje u što bi se jednom društvo moglo pretvoriti. Šest desetljeća kasnije, već u novom mileniju Mike Bartlett piše KontrAkcije, orvelijansku dramu apsurda u kojoj je svijet najavljen Orwellovim romanom postao stvarnost. Tragika ove drame i novog svijeta je što distopija u kojoj postoji potpuna kontrola nad individuom više nije fantazija, nije upozorenje, ona je naša realnost. Današnjim društvom novca dominiraju korporacije koje su ustanovile svijet potpune kontrole svojih zaposlenika, uključujući i njihovu najdublju intimu: onu emotivnu.
Fascinira način na koji Bartlett minimalističkim dramaturškim metodama postiže maksimalan rezultat, KontrAkcije su pravi dramaturški biser u kojima ni jedna riječ, ni jedna scena nema ništa suvišno. Ali, kao i svaka drama apsurda i KontrAkcije imaju groteskne elemente: svijet o kojem on govori i u kojem nadređeni žele znati koliko je dobar seks između njihovih zaposlenika, bio bi smiješan – da nije toliko stvaran. Činjenica da ovakav apsurdni svijet zaista postoji i da ga danas živimo čini ga krajnje tragičnim.
U takvom svijetu kontrolu više ne obavlja nekakav Big Brother, auto – cenzura radi za njega. Kontroliramo se sami, spremno izvještavajući korporaciju o tome što smo ne samo radili, nego i o onom što smo pomislili. U naizgled apsurdnom ugovoru iz Bartlettove drame korporacijskim meta – jezikom napisano stoji: „Ni jedan zaposlenik, voditelj ili ravnatelj ove kompanije ne smije se s drugim zaposlenikom, voditeljem ili ravnateljem kompanije upuštati u odnose, aktivnosti ili veze koje bi se dijelom ili u cijelosti mogle okarakterizirati kao seksualna ili romantična veza, a da pritom ne obavijesti kompaniju o takvoj vezi, aktivnosti ili činu“.
Ma koliko ovo apsurdno djelovalo, užas ovakvoga ugovora je što on počiva na faktografiji, riječ je o obrascu koji zaista postoji u ugovorima korporacije i zaposlenika, Bertlett ga je samo posudio iz stvarnosti. Korporacija je tolerantna: zaposlenici mogu ostvarivati odnose, ali o njima moraju obavijestiti nadređene. Moraju dakle, jer su potpisali ugovor, detaljno izvještavati pretpostavljene o količini emocionalnog angažmana i seksualnim aktivnostima! Intima i privatnost prestale su biti naša intima i privatnost, one su danas javna stvar pod korporacijskom kontrolom.
Stvari su se bitno promijenile od Orwellovog vremena, različite političke ideologije su se raspale i u potrošačkom društvu ostao je samo jedan Bog: novac. A taj je, pokazuje nam naša svakodnevnica, najmoćniji pa je u društvu u kojem je novac jedini smisao nemoguće biti ateist. O poraznoj činjenici koliko smo zbog novca spremni uništiti sve ono najbolje u nama govori ova drama.
Tragični apsurd ljudske egzistencije u novom vremenu bolniji je nego u Orwellovo vrijeme: danas svijet Big Brothera nije više upozorenje, on je naša realnost.
Jasen Boko
Praizvedba: 16. travnja 2011.
