Energetska obnova zgrade
Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku

Sezona 2001./2002.

NI U MORU MIRE NI U JUBAVI VIRE

PRODUKCIJA: Šibensko kazalište
AUTOR: Branko Matić
REDATELJ: Pero Mioč i Mate Gulin

PRODUKCIJA:

Scenografija: Branko Lovrić Caparin
Kostimografija: Adela Jugović
Šaptač i inspicijent: Sanja Gazivoda
Majstor tona i rasvjete: Josip Bakula
Majstor scene i rekvizita: Mirko Burazer
Izrada kostima i garderoba: Marija Lasan i Adela Jugović

IGRAJU:

Blaž, šibenski težak: MATE GULIN
Paškvalina, žena mu: NEVA BARANOVIĆ
Karmelo, impjegant: ANĐELKO BABAČIĆ
Koka, žena mu: SUZANA NINIĆ
Tereza, sestra joj: IVANA MILKOVIĆ POLOMBITO
Frane, njezin momak: MLADEN LACMANOVIĆ
Antonjeta, šalturica: JASMINKA ANTIĆ
Grišpin, muž joj, oliti bortun: DAMIR ŠTRKALJ
Marija, ničija žena: JADRANKA PETKOVIĆ
Marko, grajski gigrle: RADOVAN PERIŠA
Ante, težak: IVICA ŠUPE
Vice, penžioner: BRANKO MATIĆ
Mate, težak: PAVAO ROCA
Dume, pulicjot: JERE SVRAČAK
Grajski momci: MARIO KLISARIĆ, VINKO LIVAKOVIĆ, KRISTIJIN BOBANOVIĆ, DORIJAN KLARIĆ

Opis

Ovu pučku komediju napisa je Branko Matić – šibenčanin, a naučili glumce predstavljati Pero Mioč i Mate Gulin, a kuće podiga i pitura Branko Lovrić – Caparin, sve to zaradi spomina na stara minula vrimena

 

U suvremenom hrvatskom glumištu posljednjih godina činjenica da pojedini hrvatski glumci (Trpimir Jurkić, Filip Šovagović, Zvonimir Zoričić…) pišu kazališna djela, uzima se kao svojevrsna novina. Povijesno gledano, nikakve novine u tome nema. Svoja su djela režirali i u njima glumili Shakespeare (1564.-1616.), Moliere (1622.-1673.), a naš suvremenik Dario Fo (1926.) takvim je radom stekao i Nobelovu nagradu.

Šibenski umirovljeni glumac i dramatičar (namjerno ne pišemo komediograf) Branko Matić u tom poslu nije nikakva iznimka. Prije bismo rekli, sretan slučaj. Služeći se ovom činjenicom ne bismo željeli promovirati bilo kakve stvaralačke i estetske usporedbe između spomenutih pisaca, glumaca i redatelja, jer elementi za usporedbe, osim navedenog, objektivno ne postoje. Diskrepancija između genija i smrtnika jest činjenica sama po sebi.

Šibenski dramski pisac Branko Matić nije ni genij, ni hrvatski klasik, ali je bez sumnje osoba koja zavrjeđuje našu pozornost i poštovanje, a posebice zahvalnost grada u kom je rođen i kom, bez ostatka, i svojim djelom i životom, do danas pripada. Planetarnu paradigmu života Branko Matić, koliko je znao i kako je umio, reducirao je na fenomen: Šibenik. U Šibenskom kazalištu do sada su uprizorena njegova četiri dramska djela: Starinske ćakule i inati, Ni u moru mire ni u jubavi vire, Brod natovaren iluzijama i Nije Dalmacija tolomaška. Dio propusta što ova djela nisu tiskana i tako bila dostupna ostalim kazalištima, a i čitateljskoj publici, ide na dušu i samog autora. Ili se sam oko toga nije htio potruditi ili nije imao naklonost onih koji su to bili dužni učiniti, mi ovom prigodom nećemo elaborirati.

Aktualno Matićevo djelo, evo, doživljava svoje treće premijerno uprizorenje u Šibenskom kazalištu. Pripada mu i ta čast što će biti prva premijerna predstava izvedena na sceni obnovljenog Šibenskog kazališta. Svi sudionici u tom projektu Šibenčani su, pa se može govoriti o isključivo šibenskom proizvodu. Uklonimo i stanovite dileme oko vrste ovog djela. Ono nikakve veze nema ni s commediom dell’arte, a niti je to commedia erudita. A ponajprije to nije komedija u doslovnom smislu riječi. Riječ je o dramskom djelu kojeg inspirira i pokreće mediteranski kulturološki, običajni i emotivni naboj. U njemu nema artificijelnosti. Nju zamjenjuje mediteranska, a prije svega šibenska, pitoresknost. Djelo odlikuje jedinstvo i zgusnutost dramske fakture, u formalnom smislu, te vrlo prirodan i logičan dijalog. Matić na tome gradi dramu (ne komediju) karaktera i običaja u kojoj su protagonisti živi, a ne hipotetički ljudi. Oni su prikazani u realistički slikovnom ambijentu. A taj ambijent je posebit, rekli bismo endemičan; grad težaka građana na smjeni 19. i 20. stoljeća. Prema toj osebujnoj tipizaciji puka Matić osjeća neskrivenu simpatiju i hvata je u munjevitom zarisu na granici između „šporkih“ jezičina, topline srca i blagosti duše. Posve šibenski. Njegovi likovi impjegata, trgovca, gradskih težaka su utjelovljeni prototipovi ljudi kakve možemo susresti na svakom šibenskom kantunu.

Redatelji

Premijera: 22. studenog 2001.
Broj izvedaba: 10
Posljednja izvedba: 24. ožujka 2002.

NAJAVLJENA PRIKAZIVANJA
Trenutačno nema najave
PRIJAŠNJA PRIKAZIVANJA

Galerija