SAJAM JEFTINE LJUBAVI & LOŠEG NAMJEŠTAJA
Najviše mi se sviđa kako je Brecht u libretu izokrenuo stvari. U toj operi, grijesi zapravo nisu grijesi, nego ljudske slabosti. Brecht je požudu prikazao kao ljubav, gnjev kao borbu za pravdu… Ima neku lakomislenu kvalitetu, ali je istovremenu jako ozbiljno. Zabavno je, ali i dramatično, a ponekad i jako tužno. Život nije jednostavan, ni crno-bijel i zato obožavam to djelo -nedavno je Marianne Faithfull opisala svoje brehtijansko iskustvo u Weill-Brechtovoj operi „Sedam smrtnih grijeha“. Brechtom se inficirala krajem osamdesetih, kad je njena reputacija seks/drugs/rock ‘n’ roll dive već bila izblijedila. Rock ikona i muza Micka Jaggera (prema vlastitom priznanju, testirala je i ostale Stonese dok se nije odlučila) iz razuzdanih londonskih šezdesetih, Faithfullova je točno procijedila esenciju Bertolta Brechta.
Životna i spisateljska karma, osjetna već u ranoj fazi neukrotivog genija, doista se oslanjala na tri armirana stupa: ZABAVNO, DRAMATIČNO, TUŽNO. Miksajući sokove iz ovoga svetog trojstva, Brecht je stvarao začudne koktele i nemilosrdno ih ubrizgavao u začepljene vene deziluzioniranog svijeta. Svijeta koji je u ovih devedeset godina možda promijenio tehnološku formu ali sadržinu, bogme, ni za miligram. Nepotrebno je ponavljati mantru da je Brecht i dalje naš suvremenik. Pogledajmo samo njegovo naslijeđe u filmovima Jima Jarmuscha, Pedra Almodovara, Larsa von Triera, Tima Burtona… „Pir malograđana“ stvarno djeluje kao da je najnoviji proizvod Burtonovih škara – pomaknuta autistična obitelj na rubu sloma, razbarušeni karakteri u nekonvencionalnim odnosima, groteskno provociranje čemerne svakodnevnice, klaunski cerek razapet preko mučnine u stomaku, burleskni ples pod kojim pucaju stolovi. Među tim kontradiktornim naslagama Brecht lakrdijaški zataškava pravi identitet priče i njenih protagonista. Ikonoklastičkim alatom anarhoidno demontira scenografiju jednog naizgled uređenog doma. „Pir malograđana“ pripada nizu od pet mladenačkih Brechtovih jednočinki (ovdje su još „Prosjak ili mrtvi pas“, „Istjerivanje đavla“, „Lux in tenebris“ i „Lovina“), napisanih u jesen 1919. u Augsburgu. Tiskane su tek šezdesetih, a samo je „Pir malograđana“ praizveden za autorova života. Izvorno se drama zvala kratko „Pir“ (Die Hochzeit), praizvedena je u Schauspielhaus, Frankfurt, 11. prosinca 1926. u režiji Melchiora Vischera. Kasnije se uvriježio naslov „Pir malograđana“ (Die Kleinbuergerhochzeit). Derivat iste priče iskoristio je Brecht i u scenariju za film „Kuhle Wampe“, u režiji Slatana Dudowa, premijerno prikazanom u Moskvi 1932.
Danas kad smo ogrezli u serijalima, zanimljivo je analizirati background usiljene malograđanske raspojasanosti „Pira malograđana“. Što je prethodilo socijalnoj maski samozavaravanja, koja se kičasto uresila iznad svadbene trpeze?
Uvod kao da odjekuje iz „Bubnjeva u noći“ (Trommeln in der Nacht), komedije praizvedene u Kammerspiele Muenchen, 1922. Ne samo zbog sinhroniziranog nastanka – oba je komada Brecht završio u jesen 1919. u vrijeme kratkotrajne revolucionarne utopije u Njemačkoj i njezinog gušenja – „Pir malograđana“ i „Bubnjevi u noći“ djeluju kao zrcalni odrazi. „Pir“ se otvara kao prirodan nastavak „Bubnjeva“, nova epizoda koja prati sudbine iznevjerenih snova. Vojnik Andreas Kragler, glavni junak „Bubnjeva“ nestao je u nekoj od početnih bitaka Prvog svjetskog rata. Svi su držali da je mrtav. Čak i njegova djevojka Anna koja je u međuvremenu ostala trudna s drugim – ratnim profiterom. Roditelji nagovaraju Annu da se uda, zaruke se slave dok na ulicama bukti radnički ustanak. Veteran Andreas se ipak vraća iz mrtvih. Ponižen i gladan, trebao bi biti idealan vojnik prezrenih na svijetu, priključiti se revoluciji novog doba. No, Andreas ipak bira konformizam. „Razumljivo da nisam mogao učiniti mnogo. Nisam smio dirati lik vojnika Kraglera, malograđanina. Isto sam tako morao ostaviti djelomično odobravanje njegova stava. Pa i proleteri još uvijek imaju više razumijevanja za malograđanina koji brani svoje interese – čak ako su oni i niski i ako ih brani protiv njih – nego za onog koji sudjeluje u borbi iz romantičnog zanosa ili zbog pretrpljene sramote“, piše Brecht.
Umoran od udaraca (pred kraj komada Andreas trpko konstatira: „Prestar je svijet za bolja vremena, a nebo, dragi moji, već je iznajmljeno“) željan je kakve – takve lagodnosti. Uzajamno prihvaćajući „izdaju“ svoje ljubavi, Andreas i Anna plove u ustajalu luku kompromiserske sigurnosti… I tu smo već na teritoriju „Pira malograđanina“, naši svježe vjenčani bračni drugovi sad nose bezbojna imena svojih uloga (Mladenka i Mladoženja), u nevjeste se trbuh jedva skriva naborima vjenčanice, potkrade se među gostima i koja aluzija o porijeklu djeteta… Ono što je u finalu „Bubnjeva“ Andreas prizivao kao klimavi ideal, maštanje o velikom, solidnom, bijelom krevetu, Mladoženja izrađuje svojim rukama. Mladoženja je, naime, sam izradio namještaj kao zalog svoga pastoralnog gnijezda. To što se namještaj doslovce raspada, škripi kao burleska opustošenog društva. Brecht gotovo da ponavlja iste replike u jednom i u drugom tekstu, dajući im tako status društvene dijagnoze. Tako novinar Babusch u „Bubnjevima“ veli za vjetar promjene da nema šanse da se pretvori u orkan: „Amo neće stići! Ovdje je jedno mirno kućno ognjište! Obitelj! Njemačka obitelj!“. Prezrivo će u „Piru“ svaku (r)evoluciju otpiliti i Otac mladenkin: „Ti modernisti samo pljuju po obiteljskom životu. A to je ipak ono najbolje što mi Nijemci imamo.“ Društvu zaraslom u korov pretoplo je da bi se mijenjalo. Makar zaudaralo do neba. Ljubavni grč bračnog para, na razvalinama neizvjesne budućnosti, sve više stenje kao muka nego strast obećane sreće.
Davor Špišić
Premijerna izvedba: 16. travnja 2012.
