Kozji otok realni je, ali istovremeno i mentalni prostor u koji su izopćene naše junakinje Agata, Silvija i Pia, zatočene u mrežu vlastitih noćnih mora. Poslijeratno je vrijeme, a muž, brat i otac Enrico nestao je negdje u zarobljeništvu, u logoru – žene su ostale same. Vezane njegovim odsustvom. Njihov je su-život obilježen i određen tom zajedničkom traumom. One su prestale biti vlasnice svojih pojedinačnih egzistencija, mi u predstavi samo naslućujemo da su ih nekada imale, a sada se ostvaruju i postoje tek u međusobnom suodnosu.
Te tri žene – majke, kćer i mlada usidjelice žive, dakle, na otoku osuđene vlastitom odlukom i snagom fatumskog na zajedničkog samoću. Samoću koja se prijeteći opredmećuje u ustaljenom redu poznatih stvari sve do dolaska Muškarca. On svojom penetracijom u njihov skučeni, izolirani prostor kida njihove čudne veze, narušava te potom nepovratno uništava taj dogovoreni mir i inicira divlje buđenje erosa u sve tri žene. Dolazak toga stranca pokretač je dramskoga zbivanja, ali ono ne vodi otvaranju i očekivanoj slobodi aktera situacije. Upravo suprotno, pojačava njihovu autarhičnost u borbi za stjecanje vlastitog zaboravljenog identita prokazujući nemilosrdno da se modus egzistencije svake od triju žena sada određuje u odnosu prema tom došljaku, u bespoštednoj i okrutnoj borbi za njegovu naklonost koja bi trebala vratiti zaboravljeni smisao. Ali Eros, kako to uvijek biva, priziva Thanatos. Tako volje za životom, potreba za oslobađanjem tjera u rizična ponašanja, otvara put destruktivnom te ga njih tri, nakon što su ga sve imale, na kraju unište. Doslovno. Ostave ga da se utopi u bunaru.
Već je sam naziv toga mjesta zločina – Kozji otok – obremenjen dvostrukim značenjem: s jedne strane podcrtava jalovost otoka jer koze pobrste sve što raste, a s druge strane te su životinje jedini izvor prihoda, života na otoku. Blagoslov, ali i prokletstvo. Koze toga otoka i ambivalentni osjećaji prema njima metafora su odnosa stranca Angela i tih žena.
Pred Angelovom nevinom beskrupuloznošću pucaju njihove međusobne veze, urušava se njihovo samopoštovanje, tako da je on, baš kao i otočke koze, istovremeno i đavao i spasitelj. On o sebi i govori kao o pastiru svog malog stada žena.
Prema srednjovjekovnoj predaji, koza je simbol muškarca kojim upravlja njegov libido, stoga i Angelo uvjerava te žene da će im taj „mali grijeh“ donijeti mnogo dobro. No odnosi to četvoro ljudi postaju sve složeniji, sve destruktivniji pa muškarac ne ostaje sretni pastir stada, već postaje žrtveni jarac.
Tijekom dramskog događanja osjeća se ustajalost usijanog mediteranskog zraka, atmosfere koje otežava disanje u kojoj Agata, Silvia i Pia ne rješavaju svoje moralne dileme vođene psihološkim ili fantastičnim, već samo stvarnim alternativama. Tako majka, ona koja je na zalazu života, bira radije biti ljubavnicom nego majkom. Kćer pak, u bolesnom odnosu konkurencije, isprva je djevojčica koja prezire uljeza i žali za ocem, no nakon prijelomne svađe s majkom nema drugog izbora doli raskrstiti s vlastitim djetinjstvom i postati ženom. I ona se daje došljaku, da bi ga potom pokušala ubiti. Mlada usidjelica pomalo luckasto traži svoj komadić prave stvarnosti, života s njim. I nikada im mir nije bio toliko dalek, a sloboda toliko mrtva. Njihovi su odnosi razapeti između kršćanskog misticizma i demistifikacije nagona.
Bettijev tekst pa tako i naša predstava pokazuje i prokazuje tragičnosti čovjekove sudbine koja se vuče po tim ponorima između moralnosti i amoralnosti, ljubavi i mržnje, samoće i bježanja od iste, početka i kraja, života i smrti.
Željka Udovičić Pleština
Premijerna izvedba: 14. ožujka 2016.
