Energetska obnova zgrade
Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku

Poruka povodom Svjetskog dana kazališta

PODIJELI S PRIJATELJIMA

Povodom Svjetskog dana kazališta, koji se svake godine obilježava 27. ožujka, prenosimo ovogodišnju hrvatsku poruku i čestitamo svim kazališnim kolegama i gledateljima.

Od 1962. godine, na dan 27. ožujka, International Theatre Institute – ITI organizira obilježavanje Svjetskog dana kazališta. Taj je datum odabran na 9. svjetskom kongresu ITI-ja, održanom 1961., a povezan je s otvorenjem prve kazališne sezone u Teatru nacija u Parizu.

Popis autora poruka za Svjetski dan kazališta jedan je od najimpresivnijih popisa poznatih imena iz svijeta kazališta. Dovoljno ih je spomenuti tek nekoliko: Jean Cocteau, Arthur Miller, Peter Brook, Eugene Ionesco, Laurence Olivier, Richard Burton, Ellen Stewart, Edward Albee, Vaclav Havel i dr.
Svjetski dan kazališta kazališnim je ljudima prilika da podsjete javnost na snagu izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva koja proizlazi iz kolektivnog kreativnog čina. Ujedno je to i prilika za podsjeća¬nje na kazališne doprinose u produbljivanju razumijevanja i mira u svijetu. Na taj dan u kazalištima se prije predstava čitaju poruke.

Autorica ovogodišnje svjetske poruke je Samiha Ayoub, egipatska glumica, a poruku možete pročitati na stranicama Hrvatskog centra ITI koji prevodi i distribuira svjetsku poruku. Više na poveznica https://hciti.hr/svjetski-dan-kazalista-27-ozujak-2023/.

 

U ovo čehovljansko bezvremenje, Totus mundus in maligno positus est — Sav svijet leži u zlu. (1.Iv.5,19.). Strašni potresi, jezivi ratovi. Ako prirodu ne možemo ukrotiti, ljudsku destruktivnost valjda možemo, no pitanje je ima li nas dovoljno u tim spasilačkim redovima.
„Ovaj krasan planet živi svojim načinom, svojom sudbinom. Za sve smo krivi samo mi“, kaže msgr. Mate Uzinić.

Ovu poruku pišem o pedesetoj obljetnici mojeg umjetničkog rada ili „hoda po mukah“. Ne osvrćem se gnjevno nego s ugodom, ali željan upozoravati na stvari koje bi trebale i mogle voditi boljitku.
Umberto Eco briljantno konstatira: „Društvene mreže daju pravo riječi legijama imbecila koji su ranije govorili samo u birtijama nakon čaše vina, bez štete za zajednicu. Odmah bi bili ušutkani, dok sada imaju ista prava na riječ kao neki nobelovac.“
Čuvajmo pisce i glumce, jer pisci su Riječ, a glumci Govor. Pisci svjedoče, uočavaju, upozoravaju, komentiraju, a glumci govore, prikazuju, oponašaju, udahnjuju dušu napisanom.
Polovicu kulture, piše Matija Štahan, progutao je ironijski autoreferencijalni cinizam, a drugu polovicu posvemašnja neukost i amnezija. Više se ne znamo definirati ni na koji suštinski način, pa umjesto osmišljavanja novih umjetničkih, filozofskih i inih pravaca, na stare samo nakalemljujemo prefiks post. Ne znajući što smo postali, znamo jedino da nismo ono što smo bili.
Albert Camus u Pobunjenom čovjeku piše: „Dolaze mladi i žele da sve počinje od njih“, što je sasvim legitimno i prihvatljivo, „ali na nama starijima je da po mogućnosti sačuvamo neke vječne vrijednosti,“ što je, nadam se, također sasvim legitimno i prihvatljivo. Ovo nije netolerantno prigovaranje nego apel da sačuvamo vječne vrijednosti, a uvijek ostaje prostora za vrijedne novotarije i zanimljive eksperimente.
Ako je „cijeli svijet pozornica“, onda se sav taj svijet sublimira na teatarskoj pozornici. Totus mundus agit histrionem — Cijeli svijet glumi glumca, natpis je na zgradi engleskog renesansnog kazališta Globe. Pod nazivom metafora glume E. R. Curtius podcrtava putanju što vodi još od antike i Platona, koji u Zakonima živa stvorenja naziva marionetama božanskog podrijetla — „bilo da su ih bogovi izradili kao svoju igračku ili da su ih stvorili u ma kakvoj ozbiljnoj namjeri“. Sedma knjiga Platonove Države, preciznije glasoviti opis pećine, također nudi kazališnu sliku pozicije ljudskoga roda, međutim kao prisilne publike — niz zarobljenih bića kojima su udovi fiksirani kako bi mogli gledati isključivo ispred sebe, u zid pećine u kojoj obitavaju: iza njih se nalazi vatra što na stjenku pećine baca svjetlo, dok je između izvora rasvjete i publike zidić pa čovjek te sjene promatra kao zbilju, jer bi mu pogled u svjetlo zadao bol.
Čuvajmo sveto mjesto — pozornicu. Ne dopustimo lažnim trgovcima kojekakvih ideologija, agentima provokatorima, muljatorima i opsjenarima sumnjivih vrijednosti, lažnim moralistima, zaslijepljenim aktivistima, polutalentima, slatkorječivim varalicama svih boja i zastava da brljaju po Talijinom svetištu.
Veliki hrvatski kazališni redatelj i pedagog Kosta Spaić, čiju smo stotu godišnjicu rođenja nedavno preskromno obilježili, jedan od nasljednika dr. Branka Gavelle — velikana hrvatskog glumišta, učio nas je da u teatru itekako treba misliti i promišljati politički, ali nikako politikantski, plakatno.
Ja sam klasičar i u gimnaziji sam odgajan na estetici lijepog. Vremena su donijela i sasvim meritorno etablirala estetiku ružnog. Niti je sve samo lijepo, niti je samo ružno, no nametanje samo jedne vizure — estetike ružnog, nije dobro.
U suživotu, dijalogu, toleranciji, zajedno sačuvajmo teatar i ne dopustimo urušavanje temeljnih vrijednosti. Ako na početku bijaše Riječ, čuvajmo tu Riječ i borimo se za istinitost riječi.
Kao što drama završava katarzom, tako je na kraju tunela Svjetlo u kojem svjetlucaju riječi Vjera, Nada i Ljubav. Moramo njegovati nadu u novi početak, a tu je uloga teatra neizmjerna i veličanstvena. Teatar je vječan i spaja sva tri vremena: vrijeme prošlo u vremenu sadašnjem,
u vremenu budućem.

I da završim riječima jednog mudraca:
„Što je na kraju srijede? Četvrtak. A što je na kraju četvrtka? Petak. Na kraju svih krajeva?
Uvijek je jedan novi početak.
Krajevi se potroše, počeci uvijek traju. Početak — eto što je na kraju“.

Želimir Mesarić
redatelj, red. prof. art.

HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE U ŠIBENIKU

raspored izvedbi

BIO SAM TAMO
03.04.2024.
Hnk u Šibeniku
Autor: Pere Eranović po motivima romana „Tunika“ Loyda C. Douglasa
Redatelj: Pere Eranović
dodi gola na veceru plakat
08.04.2024.
Dvorana Lora, Split
Autor: Marc Camoletti
Redatelj: Nina Kleflin